piše: Stjepan Poljaković
Nakon Tirolčeve priče nastao je muk. Svatko se prihvatio čaše i otpio gutljaj vode. Njih dvojica se okrenuše prema dami i ona je shvatila da je red na njoj.
Moja priča je, priča o inatu.
Rođena sam na jednoj farmi u mjestu M.
Moji roditelji su služili po kućama. Bila je to tradicija u obitelji moga oca. Njegov pradjed je odrastao kao sluga uz svog strica kanonika i tamo je naučio sve ono jedan sluga treba znati.
Pred Drugi svjetski rat služili su jednog veletrgovca u okolici Beča. Velika ekonomska kriza je pogodila i dotičnoga veletrgovca. Dogovorio se s mojim roditeljima da dio plaće bude isplaćeno kroz zemlju. Po prestanku rata postali smo vlasnici lijepog komada zemlje u bečkom predgrađu.
Ja sam odrasla na imanju očevih roditelja. Ma koliko teško bilo, obožavala sam taj osjećaj slobode i prešutno odobrenje da se šakama izborim za položaj u društvu. Imala sam sreću što je moj djed Horst sve vrjednovao po zalaganju i poštenju. Pokušaje mojih bratića da me prevare, nasamare i omalovaže kao curicu sasijecao je u korijenu.
Možda mi se samo činilo ali vjerovala sam da me djed stvarno i više voli. Ni prva ni zadnja koja je to mislila. Smijao se od srca kada je prepoznavao kako se inatim i ne dozvoljavam ostatku društva da me u ičemu pobjede.
Djetinjom logikom sam shvatila da je inat nešto dobro i kad su me roditelji htjeli povesti u Beč odlučila sam nastaviti s istim navikama.
Na grad sam se teško navikla, i onoliko koliko jesam bilo je većinom po mom izboru. Ako sam išta naučila živeći u zajednici, naučila sam pregovarati i „trgovati“ uslugama a nekad i konkretnim stvarima.
Podsmjeh što sam došljakinja, u školi me nagnao da se zainatim i da im pokažem kakva sam matematičarka. Brzo sam postala dio školskog tima, na svim natjecanjima iz matematike. Prkosno sam nosila makar dio, ili stilizirani komad nošnje iz svoga zavičaja. Sve školske praznike sam provodila u zavičaju. Još radije od kad je majka umrla. Imala sam plan vratiti se u živjeti u zavičaju.
Budući mi je trgovina „ležala u krvi“ završila sam trgovačku školu. Moj je otac našao ženu s dvoje djece, shvatila sam da je bolje odseliti se.
Djed Horst i baka Gertraud, zvana od milja Trudi, bili su slabijeg zdravlja, odlučila sam preuzeti brigu o njima. Osim toga čekao me komad zemlje, dio očevog nasljeđa i ja sam već u podsvijesti znala da će tu jednoga dana biti moja kuća. Muža sam isprosila (znam da se sada smijete) jedne ljetne večeri. Nas smo se dvoje znali od moje pete godine.
Živio je u susjednom mjestu, njegovi su se oduševili kad su čuli da bi se mogao „udati“ pod tuđi krov i time napraviti mjesta za trojicu preostale braće. Naša dva djeda su „dijelili porcije“ u Prvom svjetskom ratu i vijest da će im se unučad ženiti izazvala je slavlje u oba dvora.
Godine su donosile rad i rađanje. Četvero djece, sina i tri kćerke rodila sam u razmaku od deset g0dina.
Zajedno s obitelji rasla je i trgovina koju sam preuzela od svoga gazde. Moja fiks ideja je da za svako dijete otvorim jednu poslovnicu. Kad malo bolje razmislim, žao mi je svih koji su radili sa mnom, od muža nadalje. Moj Sep, (skraćeno od Jozef) je bio jak kako zemlja, ali od svega sam više cijenila njegovo strpljenje. Dok sam ja razvijala posao u trgovini on se brinuo o izgradnji kuće i vozilima koje sam kupila da mogu obavljati usluge dostave i prijevoza.
Nekad smo se šalili da je tajna sretnog braka da se supružnici sneni rastanu i umorni sastanu. Ni u jednoj varijanti nije bilo energije za svađu.
Sep je bio moja Oaza mira, moj temelj, iz njegovog naručja sam crpila energiju za sve izazove.
Vjerujem da vam zvučim samouvjereno i da ovo što slušate zvuči kao hvalisanje ali kao i u svemu u životu, tako je i kod nas bila „kvaka“ u detaljima.
Taj se detalj dogodio onoga dana kad sam prvi puta srela Sepa. Imala sam mislim pet godina. Moj djed Horst me jedno zimsko jutro zatekao kako bosonoga tumaram po kuhinji. Probudila sam se ranije od ostalih i osjetila žeđ.
Djed mi je dokučio vodu i pitao me želim li s njim u crkvu na jutarnju misu. Bilo je vrijeme adventa i u našoj crkvi se svako jutro pred svitanje držala misa.
Pamtim to jutro po svježem snijegu, po za mene tajanstvenoj atmosferi, brižnom pogledu djeda Horsta i jednom dječaku u prvim redovima. U mojoj djetinjoj glavi učinilo mi se da je to anđeo, (slobodno se smijte), način na koji je držao ruke, pognutu glavu. Izvukla sam se iz djedovog krila i krenula sjesti do njega. Cijelu misu sam pratila što on radi i oponašala ga. Moj djed mi je poslije našeg vjenčanja priznao da se dugo poslije te mise pitao zašto me je uopće vodio na takvu zimu.
„Prvo mi je zapelo za oko koliko si mirna i usredotočena na Sepovo ponašanje a onda, ako mi možeš vjerovati, reći ću ti da sam toga jutro imao nešto kao viđenje, danas se to viđenje ostvarilo“.
Kad mislite da ste mudri shvatite da je netko mudriji i da vas „slučajno“ dovede na mjesta gdje možete sresti one koji su vam namijenjeni.
Davno prije vjenčanja, dva pobratima su došla na ideju, ostalo je bilo do nas dvoje.
Lako je meni bilo inatiti se, ili preciznije rečeno, puno lakše kad sam u podsvijesti znala da imam dva zaštitnika koji su taj moj inat mogli razumjeti i znali kanalizirati. Moj djed je nadživio baku Trudi dobrih desetak godina. Znao mi je kroz smijeh reći da je svjestan kakvu sam djecu izrodila i da s njima ne može izaći na kraj nitko, doli isti onaj koji je njihovu mamu odgajao. Pamtim njegov sprovod. Gledajući kako ga moja djeca oplakuju pomislih da sam doživjela na čudan način svoj sprovod. Kao da sam vidjela kako će i mene oplakati.
Dobro, ako mene ne, onda svoga oca sigurno, uvijek mi se činilo da ga više vole.
Kroz godine braka shvatila sam što je Sep zapravo radio. Ja sam u svojoj žurbi i odlučnosti donosila odluke, nekada sam i „kažnjavala“ a Sep se trudio objasniti djeci zašto je tome tako.
Inat me koštao života. Točnije, da sam pristala na prijedloge možda sam mogla malo duže živjeti, a možda i ne?
Sjećam se dana kad sam dobila dijagnozu i prijedlog da krenem sa zračenjem i kemoterapijama.
Suočena s bolešću zaključih da sam ostvarena, sve sam postigla što je trebalo i što se moglo. Htjela sam otići što je moguće dostojanstvenije, za sve bezbolnije.
U početku sam se pitala što je bio okidač? No, onda mi je postalo važnije kako se boriti i može li se pobijediti?
Pokušavala sam se sjetiti jesam li se ikada i koliko bojala bolesti? Jesam li i koliko puta u životu bila bolesna? Što sam više mislila shvatila sam da „nisam imala vremena“ misliti o tome. Stavljam to pod navodnike jer je to bila moja misao i ne nužno istinita. Nemam vremena za…. I onda spisak pred kojim me nekada savjest zapekla.
Moj Sep me svakoga dana sve više iznenađivao, toliko o tome koliko sam „imala vremena“ da upoznam onoga kojem sam one ljetne večeri u lice rekla: „Sep, znam da me voliš i da me želiš oženiti“. U tom trenutku je to bila moja udica kojom sam htjela istjerati stvar na čistac.
Sep se zacrvenio, spustio glavu, zgrabio za njedra. Pogledah ga s čuđenjem i strahom da mu nije pozlilo, ali ne, iz unutarnjeg džepa svoga prsluka izvadio je kutijicu koju je, kako je kasnije priznao; nosio u pripremi neko vrijeme.
I imam dojam da je priča našeg života bila vezana za njegovu spremnost kroz vrijeme. Njegov djed mu je detaljno objasnio što bi ga moglo čekati ako me oženi. Kroz godine našeg braka a i prije njega, pristao je biti temelj, oslonac s kojeg sam ja dosezala visine. Naš blagoslov i najveća sreća je što smo bili sigurni da se volimo.
Kad smo došli doma od doktora posjeo me u fotelju i pogledao me u oči.
„Ti odluči kako se i koliko želiš liječiti a meni dozvoli da to sve organiziram bez puno pitanja i otimanja, može? Tvoja je briga da ne gubiš vjeru i energiju na suvišne brige, sve ostalo je do mene i djece , može?“.
On je obavio razgovor s djecom dok sam još bila u bolnici na pretragama. Bila sam svjesna da me cijeloga života na svoj način štitio, sada sam to još jasnije vidjela. Na njegovoj strani kreveta sam često nalazila Bibliju. Nisam bila iznenađena, sjetila sam se onog jutra u crkvi i one atmosfere, njegovog lica dok se molio. Bili smo često u crkvi, ali su meni u tom trenutku pažnju odvlačile druge brige, koliko će djeca ostati mirna ako su s nama ili što li rade dok nas nema? Na svaku priču o vjeri sam odgovarala da sve to želim vidjeti u životu onih koji o tome pričaju. Moj Sep je jedini kojem nisam mogla naći zamjerku. Osim što je trpio mene, uradio je toliko dobroga za sve oko nas da meni nije ostalo ništa drugo nego da to često novčano „amenujem“. U podsvijesti sam samu sebe uvjeravala da Sep moli za oboje i meni se to činilo u redu. Tvrdoglavo sam odbijala posvetiti vrijeme vjeri smatrajući da je važnije činiti.
Za svijet oko nas ja sam držala uzde naše obitelji, tako su zlobnici tumačili, ali u stvari Sep je svojim logičnim razlaganjem i potkrijepljenim argumentima znao u par riječi reći ono najvažnije.
Ako pitate našu djecu od čega su, osim mojih kazni najviše strahovali, začudio bi vas odgovor. Sepov pogled. Njegov je pogled bio vrlo prodoran i bez riječi bi osuđivao ili prosuđivao. Često mi je bilo mi je dovoljno da vidim tko i kada sklanja pogled od Sepa da mi bude jasno da li je u pravu.
Možda vam se moja priča čini opširnom, puno je likova u njoj. Time želim reći i opisati da ma što vi mislili o sebi, kako god se vi doživljavali, “nebeski dirigent” vas svojom svirkom inspirira da ni sami ne znate kako i zašto zaplešete po njegovom taktu. Proces „kaljenja“ mog inata je bio dug i toliko tih. Filigramski odrađen da je trenutak predaje iznenadio i mene. Zapravo, zatekla sam sebe kako sam se predala.
Jedno jutro sam našla Sepovu Bibliju otvorenu. Zanimalo me što je čitao. Vidjela sam podvučene stihove 71. Psalma:
Trpljenja mnoga i velika bacio si na me:
ali ti ćeš me opet oživiti
i opet me podići iz dubine zemlje.
Povećaj dostojanstvo moje
i opet me utješi.
Plač kojim sam zaplakala je bio toliko bolan da sam mislila da ću se raspasti, toliko glasan da je Sep dojurio iz kupatila i vidio me kako se grčim u krevetu. Pustio me da se donekle saberem i onda me bez riječi zagrlio. Ni danas ne znam jesam li zaplakala jer mi se činilo da čitam njegovo životno iskustvo ili sam osjetila utjehu za kojom sam i sama (pod)svjesno tragala?
Odlučila sam pročitati sve podvučene stihove i u Sepovoj Bibliji. Bilo ih je mnogo i bili su izvor utjehe za nas oboje. Zadnje što sam na zemlji vidjela bile su njegove oči pune ljubavi, (dogovorili smo se da su suze zabranjene; bar dok se gledamo).
Na kraju, mogu reći da mi ne preostaje ništa drugo nego kroz vječnost zahvaljivati Bogu na njegovoj ljubavi i providnosti.