piše: Stjepan Poljaković
U noći kada mi komarci nisu dali spavati, Blanka Vlašić je osvojila brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Riu.
S pažnjom sam slušao njen intervju na HRT-u i reakciju ostalih medija nakon svega. Zanimala me objektivnost u prenošenju jer je donekle upućenima poznato da se Blanka Vlašić javno deklarira kao praktična vjernica.
Od onoga što je ona u javljanju poslije osvajanja medalje rekla u medije, nije prošlo ni trećina, da ne cjepidlačim.
Blanka Vlašić je svojim uspjesima proslavila i zadužila svoju domovinu kao malo koja sportašica.
Svima koji prate sport poznato je u kakvim uvjetima je trenirala i kako se teško probijala prema vrhu. Sportski su se novinari malo pozabavili statistikom pa izračunali koliko financijski vrijede njeni uspjesi u hrvatskim okvirima i pod hrvatskom zastavom, a koliko na primjer u Švedskoj ili nekim drugim zemljama.
Cijenu uspjeha platila je zdravljem. Osobno, ne mogu prežaliti finale Olimpijskih igara u Pekingu. Pobijedila ju je Tia Helebaut koja je jednom, i nikada više, preskočila 205 centimetara iz prvog pokušaja i postavila nacionalni rekord Belgije. Tragedija ili izazov?
U jednom trenutku Blanka je potražila i pronašla u vjeri utjehu i nadahnuće. Vremenom se odvažila svjedočiti o svemu. I gle čuda! Nekima nije pravo.
Sada dolazimo do apsurda vezanoga i za Blanku i za još poneke primjere. Tko prati, sjetit će se.
U zemlji s 90% deklariranih kršćana, ti isti kršćani ne smiju u medijima posvjedočiti da su kršćani da bi izbjegli napade onih koji o kršćanstvu pojma nemaju.
Odavno se po kuloarima raspravlja o kontroli nad medijima. Tko ih, u čije ime i čiju korist nadzire i njima upravlja? Čim netko zauzme iole konzervativniji stav, žigošu ga kao klerofašistu.
Da se razumijemo! U eter i pod svjetla reflektora stiže stvarno svatko i svašta. Ali, ako trpimo izvještaje o tome tko je od „zvjezdica“ srkao mineralnu, a tko sok od nešpricane naranče ili srcedrapajući izvještaj o xy-tom pomirenju neke nje i nekoga njega, onda možemo i trebamo čitati o iskustvu sportske heroine.
Svojedobno su razapeli rektora Zagrebačkog sveučilišta jer se usudio ustvrditi, pazite molim vas, da je Bog stvoritelj. Ljevičarsko-socijalističko-staljinističko-liberalna klika rad bi zabranila, valjda u ime demokracije i ljudskih sloboda u koje se gorljivo kunu, da kršćanin u, ponavljam, većinskoj kršćanskoj zemlji kaže da je kršćanin.
Osobno, nije me briga što je onaj koji drži medije ili u njima piše, ali dižem glas protiv svih onih koji bilo kome, u ime bilo čega, brane pravo glasa.
Vjerujem da je kudikamo poticajnije čitati i slušati iskustva onih koji se bore da nešto postignu nego izvještaje o tulumu na jahtama po Jadranu.
Blankin intervju poslije osvajanja bronce bio je nešto najljepše što sam čuo od neke javne osobe godinama unazad. Djelovao je gotovo nestvarno, vanvremenski, nešto što se po sadržaju ne uklapa u ovo vrijeme, skoro bih rekao ni u ovu državu. A sada se to i pokazalo.
Došli smo dotle da je u obranu nje i njenih ljudskih prava ustalo za sada 50-ak sportaša i potpisalo peticiju za pravo Blanke Vlašić i svih ostalih vjernika, ma koje vjere bili, na slobodno ispovijedanje svojih uvjerenja.
Pametnom dosta! I – ne daj se Blanka!