POSEBAN DAN

Iz naše arhive/ objavljeno 21.09.2011.

piše: Sonja Breljak
Dani odmora s kraja proteklog tjedna proletjeli poput vjetra …subota …nedjelja …naš trinaestgodišnjak, onaj mlađi od dvojice sinova, igra nogomet u berlinskoj Croatiji pa umjesto dužeg spavanja, rano nedjeljno, kišno  jutro provedosmo na nogometnom stadionu. Poslije …mlađa od dvije kćeri imala godišnji koncert glazbene škole Fanny Hensel. Svira gitaru u sekstetu naziva  Guitar Heroes. Trosatni glazbeni doživljaj „pojede“ i ostatke nedjeljnog popodneva i večeri. Sve proletje stvarno poput vjetra. I evo već početak novoga tjedna.

Uobičajeno, rano ustajanje. Mlađa kćerka postavlja stolac na sredinu sobe,  U ruci češalj i traka za kosu. Mora se! Pravim lijepu pletenicu, onu koja se plete od vrha glave, pa dodajući stalno s obje strane nove trake kose, sve do kraja.

Sjećam se …nekad sam, u vrijeme studija, sama sebi pravila takve pletenice. A s njima sam i odrasla. Kao dijete sam imala dugu, jako dugu kosu. Nisam sama mogla vladati njome, bila gusta i teška. Mati ustajala …iako umorna od posla do kasno u noć ….načiniti mi …najčešće dvije …pletenice. Na dnu bi uvezala opeglane mašne ranih boja i dezena.  Takvu kosu imala sam sve do kraja osmog razreda …

Dok razmišljam o vlastitom djetinjstvu, gotova je i kćerkina pletenica. Danas je njen, poseban dan. Sedamnaesti rođendan. A taj opet uvijek iznova kod mene izazove niz emocija. Njenih sedamnaest pokazatelj je naime …skoro točan … godina provednih nam u Njemačkoj.

Bio je kraj veljače te 1994. godine kad smo stupili nogom na glavni autobusni kolodvor na Keiserdammu. Prvi puta u Berlinu. Prvi puta u Njemačkoj. Ne bi niti tog prvog puta bilo …al šta ćeš, zarati se. Ipak su dobro naši stari tih godina pred rat prognozirali gledajući u sred zime procvali kesten duž rodnog nam grada …bit će gladi ili rata …Dvoje djece vodimo za ruku. Djevojčici je pet  a dječaku tri godine.

S prvim danima rujna počela školska godina. Prva prozivka …ime mojeg djeteta je prvo na listi jer počinje s A. A ja od suza ne vidim ništa. Zamišljala sam nekada kako će moja djeca ići u onu istu školu u koju sam svojevremeno i ja. A onda se sve promijenilo. Okamenili se u vremenu.

Mihaela se rodila u jesen te godine. Mjesto rođenja …Waldkrankenhaus, Berlin-Spandau. Onako ..to majke nikad ne zaborave …3350 grama teška i 52 centimetra duga, svjetlooka. S desne strane glave koža je drukčije, svjetlije boje na jednom mjestu. S tog mjesta i danas raste čuperak svjetliji od ostatka kose. Upravo ga spletoh u pletenicu pa izviruje na pojedinim mjestima poput ukrasa.

Mihaela i njenih sedamnaest! To smo i mi i naših sedamnaest i pol berlinskih godina. Skoro isto toliko zatrebalo nam naučiti, ponovo uživati u životu, krenuti dalje, prilaziti ljudima, jeziku, svijetu.

–Aaha! Ti si Mihaela? Imaš starijeg brata i sestru? I mlađi brat je na Gimnaziji? Sve to  proprati kćerkino kimanje glavom.
–Legendarna familija …kaže Herr ravnatelj. Padaju i ustaju!

Eto, istina …djeca nisu krenula u “moju” školu. Već u svoju. Svih četvero u istu berlinsku gimnaziju. Iz koje jedni već crpe uspomene a drugi dijele sadašnjost. Život s jedne strane (nama) uzeo a s druge opet (njima) dao. Treba s tim naučiti živjeti.

Ide polako …ali ide. Sve bliži mi je jezik. Sve bolje razumijem ljude. Sve  draži mi je grad. Sve manje mislim na prošlost. Sve  dalje je gorčina što mi je prije cijelo srce ispunjala. Sve prisniji su mi ljudi. Sve lakše misli. Sve ljepši dani.

–Osjetiš li kako sve bolje govorim njemački …pitam poznanicu Njemicu za trajanja koncerta glazbene škole Fanny Hensel.
–Ali ti si uvijek dobro govorila …odvrati mi ona.
– Ali neee …uvjeravam ju kako mi prije znalo češće „faliti riječi“.

Preskočih vlastitu sjenu. Ne zaboravih od kud stigoh. Gdje pripadam. Ali prepustih se. Uživam u novoj spoznaji što me cijelu ispunjava. Kao da smo s puta duga  sedamnaest godina, konačno stigli kući.

Sedamnaesti je rođendan. Poseban dan.