U sjećanje na Nju, na Njih. Nekad bile, a nikad zaboravljene…
Iz naše arhive/ Objavljeno u “Slobodnoj Dalmaciji” 2000., u godišnjaku “Danica” 2005., na Hrvatskom glasu Berlin 29. lipnja 2010. godine, a u knjizi “Pisma Danici – Zapisi iz Berlina 2026. godine.
piše: Sonja Breljak
Najljepše je kad sve olista i ozeleni a priroda se uresi najljepšim bojama cvijeća kao u svibnju ili lipnju.
To najviše volim. Sve je puno i bogato a toplo i pitomo.
Znam, lijepo je sada. Kao da je začarano i u mojim začudnim bosanskohercegovačkim krajevima. Poput najljepše bajke!
Čini se da možete tamo svakoga časa susresti dobru vilu ili pak zmaja. Takva je to neobična zemlja!
I kod nas u Bugojnu, priroda je bujna i bogata. No, idući od Bugojna preko šumovite Koprivnice i vjetrovitih Kupreških vrata, ta bujnost opada. Skoro ste nadomak moru, ali ovdje je raslinje niže i rjeđe, zemlja tvrđa, zime oštrije i zrak hladniji.
To je u pjesmi opjevani Kupres!
Sjećam se …Desetak mi je godina. Duge mi, tamne pletenice vise niz leđa. Ljeto je.
Tu negdje, iza Kupresa, poslali su me kod daljnje rodbine. Priroda je lijepa ali opora i tvrda. Miriše livadsko cvijeće i otkosi trave, domaći kruh i tek napravljeni sir i maslac.
Bila sam zanesena mirisima sela još dugo godina poslije. Od čuvara stada učim koje se korijenje trave jede i kako se hvataju rakovi u rječici koja se zove Mrtvica.
Neke se stvari nikada u životu ne zaboravljaju.
Selo nije veliko. Zove se Osmanlije… i u njemu skoro svi imaju isto prezime: Kuna!
Rekli su mi gdje je, odmah kraj crkve Blažene Djevice Marije, bila im kuća.
Tu su tri stabla šljive, jedina u selu. Tu se, u toj kući kraj crkve, od mame Lucije, moje bake, na koju sličim, i tate Mirka, rodila mala Marta-Mara i još dva brata te jedna sestrica koja je poslije od gladi umrla jer, godine su teške, strašan je taj svjetski rat.
Nebo je visoko a zemlja tvrda, siromašna. Bježi se i vraća. Otac im se iz rata nije nikada ni vratio. Kažu, bio je u pogrešnoj vojsci.
Tih četrdesetih, mala je Marta-Mara imala desetak godina, kao ja dok obilazim po prvi puta mjesto obiteljskog porijekla.
Kupres su raselili. Hrvati se rasuli na sve strane.
Ostavili tvrdu zemlju i nešto srca na njoj. I mala je curica narasla. Sad je zovu Marica ili Marija.
Već s četrnaest godina teško radi. Mama i braća odselili su za boljim životom, u Slavoniju. Ostala je sama u Bugojnu. Tu smo se brat i ja, desetak i više godina poslije, Božjom voljom, s njom sastali i, ratom tjerani, kasnije, ponovno rastali.
Znala bi nam reći: “Sve me strah da ne prođete kao i mi za onog rata!”
Ili: “Nikuda ja neću! Čekat ću… Možda vas budu tjerali odasvuda kao i nas onda!”
Slični li su svi ti ratovi!
I dok odlazite, bježite, vrtite se u krug ili vraćate, vaši vas geni, podrijetlo i dodir s bliskim osobama i prošlošću zovu.
Dok ovih dana buja i raste priroda, toplo mi je oko srca od ovih sjećanja.
Je li i vama tako?
Dragocjen je ovaj osjećaj dok još traje i postoji. Dok me tamo negdje uporna i draga do beskraja čeka. Radujem se staroj, tvrdoj ruci što će me pomilovati. Dugo je, predugo sama.
Čekaj još malo, mila …mati.
Ne plači, Marijo …
Zapis iz života dokumentira jedno vrijeme, koje se u širim razmjerima ciklički ponavlja, pisan s emocijom koja se mora prenijeti na čitatelja.
Svi su ratovi slični, a svaka je pojedina sudbina u njima tuga za sebe.
[…] Ivu Dorotića pa s njim zajedno zaplovih morem “Slobodne Dalmacije” Počelo s “Ne plači Marija” pa trajalo …o Bože, koliko je toga ispisano, objavljeno, kakve sve pripovijesti o našim […]