NEDOVRŠENA PRIČA

Iz naše arhive (objavljeno 27.07.2010)

piše: Sonja Breljak

Umjesto uvoda:
“Dok čitam Sonjinu Nedovršenu priču pred očima mi lik starice iz Foče o kojoj sam pisao 1992. godine. Sjedila je na pragu kontejnera u jednom kontejnerskom naselju u Düsseldorfu . Nije bila svjesna što se s njom događa. Prestavih se i upitah ju želi li razgovarati sa mnom. Pogledala me tako praznim pogledom kakvog ne vidjeh dotada i koji mi… dok čitam Sonjinu priču… ponovo pred očima.
– Uđi sinko... reče i pomaknu se malo u stranu. Uđoh u kontejner, a starica mi se ubrzo priključi. Muški dio obitelji… muž i tri sina nestali su… nikakva glasa o njima. Upitah je za paralele između Drugog svjetskog rata i ovoga… koji za Europu i nije rat.
Iz praznog pogleda ote se uzdah. Pogleda me i učini mi se kao da je svjesna moga prisustva. Opet uzdah: – Moj sinko… onaj je bio dernek… teferić. Ovo što nas je sad spopalo... Glas nestade ponovo u praznom pogledu.
Ne sjećam se više detalja iz reportaže koju napravih tada. Znam samo da je potpis ispod slike starice s praznim pogledom glasio: Gdje je više ta Europa… taj svijet?!” (Emil Cipar)

NEDOVRŠENA PRIČA

Nad mojim je gradom tih dana proljeće upravo ostavljalo prve tragove. Zna u Bosni to biti lijepo vrijeme… mirisno… puno boja i topla iščekivanja. Ali tad nije! Umjesto proljetnih pljuskova i lagane grmljavine tek odjeci teškog oružja iz daljine. Pa bliže… I zrak je težak i zagušljiv …i ništa više nije isto. Ni grad a niti ljudi.

O čemu razmišljam dok odlazim? Mislim, vratićemo se za deset, dvanaest, petnaest dana… i sve će biti kao prije. Čvrsto držim djecu za ruke. Dječaku su dvije a djevojčici četiri godine. Meni trideset.

I evo nas na izbjegličkom putu bez odmora i povratka. Iz grada u grad, iz države u državu…
Tako je eto prije sedamnaest godina, nevoljko i neželjeno, spletom čudnih ratnih okolnosti, započeo moj drugi, izbjeglički i iseljenički život, intenzivan i nabijen emocijama… neizvjesnošću… toliko da je svojom jačinom izbrisao sve što mi se prije događalo. Kao da me nije ni bilo. I kao da nigdje i ne pripadam.

To vam je… kao kad pod velikim pljuskom, sasvim do gole kože, pokisnete. Dvije moje hrvatske… hvarske i petnaest berlinskih… izbjegličkih i iseljeničkih godina.
Točno trinaest puta smo otvorili neka druga vrata i rekli: Sada je ovo naš dom! Tko je u to više mogao vjerovati?

Raspršila se moja obitelj po cijelom svijetu, ratom ranjene duše i tijela. I moj život se poput pokidane biserne ogrlice, rasuo po podu. Kupim dijelove i ostatke. To boli!

Kako je lako prepustiti se, ne boriti, ne ustajati, utopiti se u besmislu… zaspati… nestati… A nemam pravo na to. Četiri para malih očiju čekaju na brojne odgovore…

Poštovani čitatelju, ovo je moja nevesela a istinita pripovijest koja me dovela u Berlin, u Njemačku. Ili, tek dio nje. Zovem se Sonja Breljak. Četrdeset i sedam mi je godina.
Hrvatica sam iz Bosne i Hercegovine, njena središnjeg dijela. Po zanimanju diplomirani novinar. Majka četvero djece od 12, 14, 19 i 21 godinu. Rat me i zatekao na tom majčinskom a ne novinarskom zadatku.

U Berlinu nas dočekao Duldung… papir koji dovoljno govori o obostranom trpljenju.
Ograničen je na šest mjeseci, ponekad i manje. Nemate pravo rada ni slobodu kretanja a i liječenje i školovanje bijaše skučeno, ograničeno. I tako proletje desetak godina.

U Berlin je iz Bosne i Hercegovine s početka devedesetih godina stiglo oko 30 tisuća ljudi, ratom tjeranih poput nas. Brojni su odavde odlazili put Amerike, Kanade ili Australije. Kaže se, u “treće zemlje”.
Mi igrom slučaja ne odosmo nigdje dalje. Niti se imadosmo gdje vratiti. Trajni boravak rješismo prije šest godina, upornim radom svega i svačega. I odricanjem od državne skrbi.

Naša je integracija ipak nekako više provizorna nego li stvarna. I o njoj se pita malo tko. A djeca? Male ribice u vodi. Ovdje je njihov dom… u međuvremenu porasla.
Jedno studira na Humboldtu filozofiju, drugo na TU fiziku, ostali već mali gimnazijalci.

Je li i za nas bilo mjesta u tom integralnom krugu?

Suprug, diplomirani inžinjer kemijske tehnologije radi u građevini. Ja, svugdje pomalo. Korespondiram s hrvatskim dnevnim novinama, časopisima, portalima i blogovima.
Pišem o tome što rade i kako se osjećaju hrvatski iseljenici u Berlinu. Integracija ima više lica.

Mi se ne predajemo. Borimo se zaboraviti što je bilo. I krenuti dalje. To traje. Zato je ovo i u stvarnosti… kao i u naslovu, jedna još nedovršena priča…