Život u iseljeništvu na primjeru Berlina
Pročitano na Međunarodnoj konferenciji “Globalne dijaspore Europske unije – Hrvatska dijaspora u globalnoj perspektivi” održanoj u Zagrebu 8./9. svibnja.
autorica: Sonja Breljak
Prije nego li je moja iseljenička storija počela, nisam poznavala nikoga tko je živio vani. A onda me život bacio, točnije izbacio na već duboko uzoranu brazdu hrvatskih iseljenika u Berlinu. I evo me u tom svijetu više od 30 godine, upravo onoliko s koliko sam godina iseljeničkog staža upoznala tu prvu iseljeničku generaciju.
Zatekoh u Berlinu Hrvatsko veleposlanstvo, Hrvatsku katoličku misiju, desetak hrvatskih sportskih, humanitarnih i kulturnih udruženja, Hrvatsku nastavu, prazan grob hrvatskog pjesnika Frana Mažuranića na groblju St Michael, prenesenog u rodni Vinodolski. Preminuo je 1928. prenesen 1971. berlinski spomenik su mu 1974. godine podigli hrvatski radnici. Na spomen ploči na kući u kojoj je živio i danas stoje njegove nezaboravne riječi koje su označile sudbinu brojnih iseljenika: “Iako ne govorim hrvatski, to hrvatski snivam a snivam vrlo često!” Upoznah i njemački Tamburaški orkestar Wellebit koji je 1902. godine utemeljio Ličanin Franc Krznar, kroz stoljeće jedini Hrvat koji je u njemu svirao. Pjevaju Nijemci naše pjesme generacijama, prenose s oca na sina a da nikad nisu stigli do Hrvatske. Na izmaku su snaga, konačno, dodijeljena im je Povelja Republike Hrvatske za gradnju mostova prijateljstva dviju država. Jedina nagrada takve vrste jednom njemačkom udruženju. Uspjeli smo i da grad Slavonski brod dodijeli nagradu grada humanitarnom društvu Zavičajni klub Brođani Berlin. Jedina nagrada koju je jedan hrvatski grad dodijelio zavičajnom klubu izvan Hrvatske. Rijetko nam se to događa (jer nismo ni tamo ni ovamo, svačiji i ničiji) pa smo dvostruko, do neba ponosni na to!
Jednom se između dvije žene ispred berlinske crkve na Mahringdamu vodio ovakav razgovor o prošlim danima: Jedna veli: „Kad smo ono onda 68. došli za Njemačku na birou rada se trebalo upisati i koliko dugo mislimo biti u Njemačkoj. Moj suprug napisa tri godine a kum iza njega gurknu ga u leđa i veli: Piši dvi, dosta nam i dvi! A eto, mi ostadosmo punih 40 godina!“
E da, njihovo iseljeničko vrijeme, kao i moje, proletjelo je nevjerojatnom brzinom. Pouka: Njemačka je njihov dolazak provodila planski, činile su to državne agenture za rad odlazeći u zemlje gdje je bilo radne snage koja se činila odgovarajućom: u Italiju, Grčku, Tursku, Jugoslaviju… dovodeći radnike direktno u tvornice koje su ih trebale, smještajujući ih u radničke domove, sklapajući državne ugovore sa zemljama podrijetla. Možda se iz toga može štogod i naučiti.
-Hvala, za vrijedan rad i zajedničku izgradnju zemlje, rekli su 2008. godine u povodu 40-te obljetnice od dolaska stranih radnika s kraja šezdesetih godina, predajući im iz ruke njemačkog premijera simbolična priznanja „Deutschland sagt danke, Njemačka kaže hvala. Među 200 migranata izabranih iz cijele Njemačke bila i naša Elizabeta Kopić iz Slavonskog Broda. Odgovorila je: – Hvala Vama, Vi ste nas za naš rad, dobro platili. Možda se i iz toga može štogod naučiti.
Brojne su zabilježene pripovijesti naših ljudi, najviše one o snalaženju prvih godina, navikavanju na život u velikim gradovima, na radne obaveze, na drukčiji socijalni i društveni život.
Puno je u tim godinama dobrog učinjeno s obje strane. S poštovanjem se odnosilo prema ljudima a naši su ljudi vrijedno radili, prividno dobro integrirani. Objema stranama promaklo je jedno: važnost učenja jezika kao glavnog uvjeta integracije u novu sredinu.
Naši su ljudi mislili brzo kući, čim podignu temelje, zidove, poprave krov, odškoluju djecu… vrijeme ih prevarilo. A i druga, njemačka strana, priznaje, kako se nažalost u to vrijeme vodilo pogrešnim mislima tipa: pozvali smo radnike, (koji će valjda nakon nekog vremena otići) a došli nam ljudi (i njihove obitelji) i ostali.
„Prozu ne bih počela pisati da nisam ovo sve vidjela i doživjela …uvijek taj život između dva grada, dva jezika, dva svijeta. Najviše su mi nedostajali prijatelji, svi s kojima sam se do tada družila. Jako su me zanimali naši ljudi koji su došli ovamo, ona prva generacija. Kad sam vidjela da dolaze masovno, nastojala sam pomoći. Mnogi nisu dobro govorili jezik. Uvijek sam im govorila … to je najvažnije, naučite jezik! Nije im bilo jednostavno. To je jedna žrtvovana generacija. Probala sam im i tada reći, da ovdje moraju živjeti, čitati novine, znati gdje se nalaze, što se događa, to se danas zove integracija, rekla mi je Irena Vrkljan, pjesnikinja, spisteljica koja je u Berlinu živjela od 1967. godine.
U novoj sredini, tuđem jeziku, tjerani nostalgijom u vremenu u kojemu sve nije bilo tako blizu i dostupno kao danas, stišću se redovi, osnivaju društva, udruženja, misije, cijeli jedan paraleni svijet u kojemu se, nakon njemačkog radnog, razvijao hrvatski društveni život. Reklo bi se, naši su ljudi bili radno integrirani a društveno neintegrirani ali u svom paralenom svijetu jako angažirani, željni sačuvati, zaštiti svoj jezik, identitet.
I sama sam vodila takav paraleni život, dva svijeta, u dva jezika. U radno vrijeme zaposlenica njemačkog Saveznog ureda za migracije i integracije a nakon toga u svim slobodnim satima i danima, otimajući i otkidajući vrijeme od sebe i obitelji, novinarka, urednica, pjevačica, čitačica, kulturna djelatnica. U jednom dijelu stana govorili smo hrvatski a u drugom njemački, suprug i ja i četvero djece, dva svijeta u jednom.
Bilo je zanimljivo, poučno, lijepo, tužno, ispunjeno, nikad dosadno, s brojnim aktivnostima raznih društava, sportskih, kuturnih, dobrotvornih; rođenja, oproštaji, smrti, ispraćaji, nagrade, novine, suradnja, nagrade, knjige, susreti, putovanja, organizacija kulturnih događaja… Rezultat: čista ljubav, svi su iseljenici moji rođaci.
Kako je rekla Irena Vrkljan, žrtvovana generacija, ima nešto u tome, u mnogočemu su ostali uskraćeni živeći radni život u realitetu a društveni život u svom, paralenom svijetu. A opet, u mnogo čemu i darovani.
Što je na koncu iz te žrtve prve generacije iznjedrio, izgubio ili sačuvao taj paralelni svijet naših iseljenika, pretvoren u realitet, pokazat će i ova priča iz koje mogu učiti i nove generacije iseljenika a i države u koje iseljenici dolaze.
…
PATRICIA IDE DOMA
Sretoh prije nedjeljne mise poznanika, iseljenika prve generacije, one pristigle kasnih šezdesetih ili ranih sedamdesetih, generacije koja je od tada sve godine provodila radno, gradeći njemačku industriju, a i sve odmore radno, gradeći domove u domovini, spremne primiti ih jednoga dana u svoj zagrljaj. Samo, nikako do toga “dana D”.
I eto, pohvali mi se poznanik kako konačno ide iz Njemačke kući. Da, rekao je “kući”, a na pitanje, u koje mjesto, nije baš bio siguran. Kaže, može i u Bosnu i Hercegovinu a može i u Hrvatsku, pa još ne zna točno gdje će. Ali ide. Više od pedeset godina je u Njemačkoj, u mirovini je već 14 godina ali tek sad je konačno donio odluku o povratku. Dugo je trajalo jer odluka nije laka, djeca, bolest, liječnik, strah od nove sredine i prilagodbe. Teško. A eto, “srce vuče rodnom kraju, vuče zavičaju”, jeziku, ljudima, suncu, moru, doma.
Teško je toj generaciji načiniti rez, donijeti konačnu odluku, pa dosta njih dugo, dok to zdravlje dopušta, “vozari” između ovdje i tamo. Mladi su otišli, a u starosti se vraćaju. A puno su radili, naradili se i puno stvorili. Najvažnije, odgojili su i podigli generacije mladih i u njihovim srcima održali plamen ljubavi za zemlju podrijela, jezik i kulturu. Ta mlađa generacija je pokretljivija, spremna na brže odluke, životne promjene. Pa i na odlazak, povratak.
Upoznah nedavno mladu Patriciu Jerat. Netom je napunila 18 godina i maturantica je berlinske gimnazije. Pa da, na tisuće je berlinskih maturantica, pa i hrvatskog podrijetla, što je to onda posebno s Patriciom Jerat?
E pa, ima tu posebnosti. Naime, ova mlada djevojka u srcu i duši dugo nosi želju otići studirati u Hrvatsku. Izvrsno govori hrvatski jezik, najviše voli dalmatinske pjesme, Tomislava Bralića/klapu Intrada, Petra Grašu i Gibonnia. U njenom srcu gori plam ljubavi za Hrvatsku, Dalmaciju, Zadar, Murter, koju su u njoj zapalili mama Sandra, baba Reska i dide Mirko (njen uzor u svemu), nekadašnji gastarbajteri, inače Murterini.
Susrela sam Patriciu i njenu mamu Sandru, u želji čuti, saznati, otkud takva čvrsta, zrela i jasna odluka kod ove mlade djevojke, u vremenu kad druge i treće iseljeničke generacije ponegdje tek sriču pokoju hrvatsku riječ.
Patricia je rođena, odgojena i obrazovana u Berlinu. Pohađala je osnovnu Dunant Grundschule i srednju Paulsen Gymnasium u Berlin-Steglitz. Drugi razred srednje škole, po njemačkom sustavu 10. razred gimnazije, pohađala je 2022. godine u jezičnoj gimnaziji Vladimir Nazor u Zadru, pa onda opet 11. i 12. razred, sve do mature, u Berlinu…
Evo njenog poučnog iskustva o školskoj godini provedenoj u Hrvatskoj i daljim namjerama studiranja u Hrvatskoj.
“U Berlinu sam išla od 1. razreda svaki četvrtak u hrvatsku dopusku školu, i godinu ili dvije prije odlaska na školsku godinu u Hrvatskoj, s učiteljicom Marijom sam radila po udžbeniku hrvatske književnosti i hrvatskog jezika i pripremila sam se na to da se vraćam. Čitala sam i tekstove lektire po tome kako i oni dolje čitaju, išla na vjeronauk, folklor, govorila doma i njemački i hrvatski jezik. Godinu prije odlaska na godinu školovanja u Hrvatskoj, raspitivali smo se o školama, odlučila sam se na kraju za Zadar. Bili smo u kontaktu s ravnateljicom, bili na više razgovora oko prijave, knjiga, doma. Ravnateljica zadarske gimnazije Vladimir Nazor, Sandra Šango, baš se pobrinula da to za mene bude najlakše što može, a razrednica mi je bila Matea Kolanović, ona me zagrila po dolasku. I svi učitelji su bili srdačni. Svi u razredu su bili otvoreni prema meni. Kontakt je sve do danas ostao. Uočila sam razlike u nastavnom gradivu. Oni puno više uče i puno je strože. Na početku nisam ni znala što je to usmeno ispitivanje. Mogu reći da je teže i što se tiče gradiva i načina učenja, više je ispita, prezentacija. U Berlinu je nastava interaktivnija, učenici više sudjeluju a dolje ima više gradiva i učenici više slušaju a manje sudjeluju. Ima te interakcije ali ne kao ovdje. Bilo mi je teško naviknuti se na boravak u domu, odvojena od mame i s dvije nepoznate djevojke u maloj sobi. Ja sam svaki vikend išla u Murter. Nije na početku bilo lako ni u školi, bili su dosta strogi u ocjenjivanju. Bilo je za mene puno nepoznatih riječi, morala sam dosta učiti, no do kraja školske godine, sve sam svladala, prošla sa četiri.”
Bi li savjetovala i drugima da načine takvu “probu”, školsku godinu u Hrvatskoj?
“Rekla bih, radije proba nego ništa. Mislim da i ako se radi ta proba, osoba mora biti jako čvrsta i pripremljena. I kad je ta godina gotova da bude osoba spremna opet se vratiti nazad. To je velika stvar, napuštaš jedan život koji si živio godinu dana, ideš u drugu zemlju, treba za to osoba biti stabilna. A proba je uvijek nešto dobro, treba to vidjeti, iskusiti.”
Određenu ulogu u pripremi je imala i učiteljica Marija iz hrvatske nastave?
“Da, radila je u slobodno vrijeme sa mnom lektiru, donijela zadatke kad je ona bila učiteljica u Hrvatskoj. To bi se trebalo i dalje raditi, barem čitati lektiru na hrvatskom jeziku, jer će to biti potrebno ako se požele vratiti u Hrvatsku. Ja sam na hrvatskoj nastavi bila zajedno s djecom koja su tek počela učiti hrvatski. Mislim da bi trebalo odvojiti grupe onih koji se žele vratiti na školovanje u Hrvatsku i s njima posebno raditi na pripremi.”
Što nakon mature koja je u tijeku?
“Cilj mi je upisati arhitekturu u Splitu, nažalost nema arhitekture u Zadru. Gledali smo već mjesta. Ima nas i više djevojaka iz Berlina koje bi isto tako studirale u Hrvatskoj pa ćemo zajedno gledati i smještaj. Teško je dići sidro, naviknuli su se mladi na način života ovdje, znaju u Hrvatskoj lijepo ljetovati ali živjeti cijelu godinu to je druga priča.”
Pa, tko je tu vatru za povratkom kod Patricie najviše održavao, što ju je najviše privuklo povratku?
“Mene su tome najviše privukli baba i dida, i što sam ja odrasla s njima. Imam tu neku želju biti s njima. I taj osjećaj biti doma je važan. Ovdje sam morala biti dok završi školska godina a tamo je onda uvijek bilo “napokon sam došla i ne želim više otići.”
Kad je onda povratak?
“Nakon mature, 1.6. idem odmah dolje. Matura će biti dobra. Mogla bih i ovdje studirati, imaju dobre studije i dobra sveučilišta. Gledala sam ja to sve ali nije to za mene, nije kao dolje.”
No, što o tome svemu kaže Patricijina mama Sandra?
“Sve to jeste i moj utjecaj. Moji roditelji su bili ovdje kad sam ja išla na poslovna putovanja, govorili su s njom hrvatski. Ponosna sam na Patriciu. Bilo mi je važno i da ide na hrvatsku nastavu, na vjeronauk. Ona sama nije željela na misu u njemačku crkvu, kaže, njoj je Bog nekako bliže na hrvatskom jeziku. Ja nisam bila iznenađena njenom željom vratiti se. Sretna sam da ona to želi. Bojala sam se kako će je ovdje prihvatiti u školi kad se vratila iz Hrvatske ali nije bilo problema, ravnatelj je rekao: “Mi znamo kakvo je hrvatsko školstvo a znamo i Patriciu”. Patricia ima dvojno državljanstvo, sve joj je bilo otvoreno. Ja sam joj dala što mogu, neka joj je sa srećom, vidjet ćemo kako će to dalje ići. Neka ostane pozitivna kakva je i vjerujem sve će biti dobro.”
Eto, mama Patricijina je sretna kao i baba i dide na Murteru. Patricia isto tako. A opet, sve nije ni tako jednostavno, treba i mrvica hrabrosti za to. Da je to tako jednostavno svi bi češće dolazili i vraćali se. A s početka priče vidimo kako se do te odluke čekalo nekada i po više decenija, preko pola stoljeća. Mladi ljudi danas imaju više smjelosti, obrazovani su, povezani s cijelim svijetom, lakše dolaze do informacija, lakše sklapaju poznanstva, govore više jezika, pa im je i lakše donijeti odluku, krenuti nekim novima putem, vratiti se tamo odakle su krenule prethodne generacije, upoznati i naučiti nešto novo.
Patricija ide doma…
Djevojka nosi u srcu predivnu, sačuvanu, njegovanu, toplu ljubav prema Hrvatskoj i njenim ljudima. Nadam se, neće se razočarati, već trajno potvrditi svoje oduševljenje. Sretnete li ju, primite ju, zagrlite poput ravnateljice zadarske gimnazije…
…
Eto rezultata onog paralelenog svijeta, našeg iseljeničkog realiteta. Postoje u Njemačkoj mladi ljudi koji bi proveli školsku godinu u Hrvatskoj, postoje mladi ljudi koji bi studirali u Hrvatskoj, postoje mladi ljudi koji bi s obiteljima potražili mirni kutak domovine predaka. Nije ih na povratak ponukala financijska ponuda ili moguće privilegije. Povratku ih zove sveta ljubav koju su im prenijeli bake i dide, očevi i majke. Oni naime čeznu biti svoji na svome i sa svojima, ravnopravni, isti a ne različiti i izolirani, ignorirani ili odbačeni jer primaju više ili imaju privilegije. Zato, pozovite ih na povratak glasnije i srdačnije, zagrlite sve te naše mlade, mogu biti primjer i prethodnica povratka generacije za koju se žrtvovala prva iseljenička. Nisu se oni sami vratili, prevarilo ih vrijeme ali su, sačuvavši jezik i identitet, tu mogućnost otvorili svojoj djeci. Na tome im hvala!
Ljubav, želja, volja, mladi ljudi – postoje. Sad je domovina na potezu (stvoriti poželjan radni, zdravstveni, socijalni, društveni sustav), ona ima riječ!