piše: Kristina Arić
Mama je snažna, složena i vrlo bitna ličnost moga života. Želi mi najbolje. Želim li ja sebi najbolje od života? Ako da, zašto onda pušim, napadala bi me. Smanji cigare, baci cigare, kaže.
Kako ona kaže – tako bi trebalo biti. Ali nije uvijek bilo.
Mogu propitivati zašto i kako neka moja odluka neće proći ove noći, buniti se njezinom dobronamjernom savjetu, koprcati se iz ralja zaštitničke ljubavi, otimati njezinom utjecaju, svađati s pupčanom vrpcom koja mi pegla, kuha, čisti i financijski me pogura u milijun brodoloma, pokušati joj objasniti kako se svijet modernizirao, kako je moguće da se ljudi rode gay a ne postanu to zbog zlostavljanja, kako ljudi trče zbog zdravlja a ne što ih partizani tjeraju puškom u šumu, kako je normalno izlaziti u kafiće ako imaš 40 +, itd… ali bolje ipak ne.
To povlači istančanu a ljutitu raspravu povišenoga tona o nečemu u čemu nemaš jake argumente za borbu protiv tradicije, morala i vjere, pa izgubiš bitku, ma što to bilo.
A majka često nudi kontradiktorna pomirenja s njenim shvaćanjima, stoput ponovljene savjete: „Pametniji popušta!”, „Ne trči- pasti ćeš”, „Nemoj piti – napit ćeš se”, ili smiješne usporedbe i žive primjere kod svih problema. A metode su joj pragmatične, pune zlih slutnji, crne magije i predskazanja u snovima. Eto, pričam kako sam neku sitnu uslugu nekome napravila: ”Naivna si kao sestra od pokojne bake s očeve strane”. Kaže mi.
Ne možeš uvijek biti toliko dobra. Ti moraš misliti na sebe! I na cijelu obitelj! Čuvati se! Ima svega u svijetu. Netko će ti drogu sipati u piće. Iskoristiti te! Kada voziš, nemoj nikada stajati autostoperima! Jesi li čula? Bilo je u vijestima neki dan kako je neki naivan čovjek iz naših krajeva u Njemačkoj na autoputu stao autostoperu na kiši. Sažalio se čovjek. A ovaj, drogeraš, kriminalac, što li, izb’o ga nožem, crk’o dabogda, izgurao ga van iz vlastitog vozila, ostavio ga da iskrvari na kiši kao pseto na toj autostradi, ukrao mu automobil, i pobjegao. Možeš li to zamisliti?”
Da se naježiš.
Danima sam zamišljala taj slikoviti opis ubojstva. Userem se od straha kad netko stoji pored ceste. I još ako kiša pada. Joj. Dvaput svežem pojas oko sebe da me ne izbaci iz auta kad me probode nožem taj netko. Lako za mene, za auto još plaćam kredit.
Vozim ja tako svoj osobni autić nekih šest godina uvijek na istoj relaciji Jajce – Nova Gradiška. U Jajcu sam radila u državnoj službi, u Novoj Gradiški sam bila vikend mama i vikend žena. Radi se o udaljenosti od oko stotinupedeset kilometara u jednom smjeru, četiri do pet puta mjesečno, nekad i češće, puta dvanaest mjeseci, otprilike sedamdeset vožnji godišnje. Znala sam svaku kuću, svaki kamen, svako dvorište. Znala sam tko mijenja zavjese redovito i tko kada iznosi cvijeće na balkon. Znala sam što se sije, kad se kosi trava, kad se sjedi u dvorištu.
Neki kažu da je Jajce – Banja Luka najopasnija cesta – kanjon kojim su ikada vozili uopće. S jedne strane ti je Vrbas, moćan, brz i hladan, a s druge strane kamene stijene i okomite klisure od po nekoliko stotina metara. Cesta je zavojita i nepregledna, napravljena u vrijeme Austro Ugarske, kao i većina temeljnih stvari koje su jedine dobro napravljene u Bosni, a koje još uvijek ispravno funkcioniraju. Na cesti prečesto ima odrona. Kako se vrijeme mijenja, a mijenja se svakodnevno, kamen puca na promjenama temperature i mrvi se na cestu. Kažu da je opasna cesta zbog velikog broja udesa. Pola ceste u nadležnosti je Republike Srpske, a druga polovica u nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Zato nemaju cjelovite izvještaje o broju nesreća, jer – je li se kaže cesta ili put, je li se kaže prometna ili saobraćajna nesreća...
Jednog lijepog sunčanog ponedjeljka, krenula sam, valjda jedna od rijetkih, iz Europske unije u Bosnu na posao a ne obrnuto kao većina, i oko šest ujutro prošla sam Banja Luku. Tek što nisam počela voziti po najopasnijoj dionici puta, udahnem duboko nekoliko puta radi koncentracije, protegnem se na sjedalu svezana, ispljuskam lice da se prokrvi, kad ugledah autostopera. Učinio mi se Mongol. Nisam nikad vidjela Mongole uživo. Dakle lažem. Izgledao je presladak, presimpatičan, nevin i nasmijan, poput one djevojčice Koreanke što na Youtube kanalu pjeva Tito slobodo… Stoji malen i žutosmeđ, s okruglim naočalama na nosu, ispod kojih se vide kose azijatske oči. Je li Kinez? Šarena kapica Manu Chao mu na glavi, preko ušiju ima one nastavke što griju i vijore se, da nije možda s Tibeta? Da nije Japanac? Ogroman ruksak mu na leđima, da, sigurno je neki hodočasnik. Ili je manijak? U rukama mu papir A4 formata, piše: JAJCE velikim slovima. Bacim pogled ispred sebe i u retrovizor. Sve sami kamioni. Tko će mu stati ako neću ja? Kamioni. Kad prođu pored njega zanjišu mu se rese na kapici, sklopi okice i sav se pomakne dva koraka unatrag od siline vjetroderine točkova. Cesta prometna, brza, nitko nikoga ne doživljava, a on kao mala umiljata maca…
Razmišljala sam dvije sekunde, bruto.
Uglavnom o tome kako je stopa kriminala sigurno veća kod nas na Balkanu, nego kod njega u Japanu, iako njih ima nekoliko milijardi a nas jedva par milijuna. I kako su oni neiskvareni, a mi eto, premazani svim bojama. Odmah sam zakočila. Pošto sam brzo vozila trebalo mi je barem stotinu metara da zaustavim vozilo. Pa u rikverc. Onako muški, gledajući samo u retrovizor. Pa sumnja. Hoću li ga povesti? Kasno je sad za dvojbe. Što ako je naoružan? A ništa, voziću tako brzo da neće stići isukati sablju i isjeckati me na rezance za Miso juhu. I tako ja njemu stanem zaleđena od straha, s pitanjem što je meni ovo trebalo. Udah, izdah, nema nazad, tko ga jebe, što je tu je.
Ma uostalom, ne bojim se ja da bi on u bilo kojem crnom scenariju mogao ubiti mene, već da bi neki Bosanac mogao ubiti njega.
Zvao se Kame. To je skraćeno od nešto što nisam nikad čula i ne bih mogla niti ponoviti. Teže pamtim i naša imena a kamo li japanska. I ovo sam zapamtila po knjizi Kamasutra. Bio je učitelj u Tokiju. Imao je tridesetšest godina kada je dao otkaz kako bi obišao svijet. Putuje već tri godine. Da, bio je u Indiji naravno. Da, pokupio je neku bakteriju putem, od koje se nije dobro osjećao trideset dana već je samo ležao u pički materinoj na cesti u vreći za spavanje, tamo negdje daleko bez ikoga svoga, pokraj puta. Najljepše mu je bilo u Gruziji. Sad radi za nevladine organizacije. Podučava ljude japanski ili engleski. Ne zna do kad će tako. Dok ne potroši lovu. Ili volju. Oženiće samo Japanku, druge žene uopće ne dolaze u obzir. Zbog tradicije i kulture. A ja sam mislila da smo mi na Balkanu ksenofobi. Da, imao je djevojku u Europi. Zadnji put se sexao u Gruziji. Krasna mu je djevojka bila ta u Gruziji, ali nije nikad pomislio na brak s njom. S mamom se čuje dva puta godišnje, pošalje joj mail. Ja se sa svojom čujem barem deset puta dnevno. Spavati će kod Tilmana iz Berlina, ostati će par dana u Jajcu, pa će u Travnik, a onda malo se muvati po Lijepoj našoj ili vašoj, i u Istanbul.
Sve sam ga ispitala. Intimna pitanja naravno. Sve mi je odgovorio što me zanimalo. Zanimljiv, jako zanimljiv mi je bio. Kako je mogao tako neopterećen i odvažan putovati svijetom? Kako je mogao uzdati se u se i u svoje kljuse? Zar ga nije strah?
Odmah sam osjetila kako su Bosanci nadmoćna rasa što se tiče sklapanja novih prijateljstava, i odjednom sam bila ponosna što sam iz tog klana, jer, brate ovo nije država već plemenska organizacija.
On je mene samo pitao, dok se čvrsto stiskao unezvijeren na prednjem sjedalu: „Zašto tako brzo voziš? Hoćeš nas ubiti?” Pomislila sam, ne može biti dvoje serijskih ubojica u jednom autu, nemoguće.
Kad sam to jutro došla kod roditelja u Jajce, objasnila sam im veselo što sam napravila. Tada je sestra s klincima boravila kod roditelja, jer je pripremala teren za odlazak u Zagreb, zet je već bio otišao, brat je bio na kruzeru, moji muž i sin u Hrvatskoj, a ja k’o nomad, i tamo i ovamo. Malo me bilo strah njihove reakcije, zajebavam se sa životom kupeći autostopera, ali sestra je spasila stvar.
Pitala je: „A đe će spavat’ taj tvoj Japanac? Što ga bona nisi pozvala kod nas? Ima mjesta. Mog’o je uzet’ malu sobu, a mi ćemo se zgurati u dnevni boravak i u veliku sobu. Vidiš kako smo tata i ja pokočeni, bole nas vrat i leđa? Nosimo Marka, kad ga dignemo zamanta nam se koliko je težak. Satra nas. Ja se ne mogu okrenuti ni lijevo ni desno. Imam migrenu. Doručkovala sam paracetamol. Popila sam brufen i apaurin. Malo mi je lakše. Vrti mi se u glavi. Sad me i želudac boli. Sad ću uzet jedan reglan pa kontrolok. Možda se taj tvoj Japanac kuži u neke tehnike akupunkture? Što ga nisi pitala? Mi njemu konak i hranu a on nas izliječi tim nekim alternativnim metodama?”
I hihi, hehe, hoho. Svi smo se smijali zanimljivom razmišljanju moje sestre.
Japanca Kamea sam spominjala svima prvih par dana, na poslu, u društvu, u obitelji a posebno bratu Josipu koji je taman trebao doći sa kruzera odnekud iz Dubaija ili Singapura. Preeko Frankfurta. Bila sam pod dojmom. Napravila sam nešto što nisam smjela. Nisam poslušala mater. Dobro sam se osjećala zbog toga. Ali to je sada manje bitno. Odlučila sam iscijediti još par informacija iz tog čudnog druga. Izvela sam ga u kafić jedno veče i upoznala s ostalim svojim divljim, ali divnim prijateljima. Bila je tu i Elodie iz Francuske, Tilman iz Berlina, i nas par Bosanaca s dvojnim državljanstvom i trojnim dijagnozama. Nastavili smo pričati o vanjskopolitičkoj situaciji iz ugla mokasina jednog slučajnog autostopera iz Japana i iz ugla bosanskih opanaka. Tražili smo iskreno mišljenje o tome kako vide Bosnu i Bosance. Što im se sviđa, što im ide na živce. Sagledali smo svatko svoju budućnost, pričali o idejama i planovima.
Japanac.
Bio je osvježenje pred maglovitu andrićevsku zimu u bosanskim zabitima. Bio je sudoku za zagrijavanje misli u memljivoj kasabi. Bio je misao kojoj sam se vraćala da mi dade hrabrosti. Bio je slučajni prolaznik koji ne pati od hipertenzije, nadutosti, besparice, vrtoglavice, nesanice, nezaposlenosti…niti to spominje. Bio je skretanje teme s politike, kredita, MMF-a, privatizacije, štrajka, jada, lažnih invalida, besparice, imovinskih kartica, nacionalizma i siromaštva. Bio je nenametljiv. Bio je drugačiji. Bio je miran. Zračio je zadovoljstvom. Kad bih znala što je to, rekla bih da je čisti zen budist. Bio je primjer kako uvijek možeš ostaviti posao u državnoj službi i obići cijeli svijet. Ako imaš muda. Nešto poput Davora Rostuhara. Bio je nasmijan i sretan, samodostatan. Kao mali OPG, ako bismo morali lupiti definiciju pošto mi to volimo.
Trebala mi je ta inspiracija. Bio je moje skretanje misli s opasnosti na realnost. Bio je moje buđenje iz betoniranih koraka u svakodnevnici. Razmišljala sam kako se može više, i bolje, i sretnije i s ovim što se ima. Od svega toga postali smo frendovi na fejsbuku. Pretpostavljam da nije kačio slike po fejsu jer nije bio na internetu u svim prilikama svojih putešestvija.
U osvitu svakodnevnih burnih doživljaja i događaja, Japanac je vrlo brzo postao lanjski snijeg. Nismo ga ni spominjali, niti nešto komentirali. U Jajce dolaze novi turisti s novim, zanimljivim pričama, koji stvaraju nove uspomene i navode na nova razmišljanja.
Ja sam se probudila.
Još jedanput sam povezla autostopere – studente autorobotike iz Poljske, ali o tome u nekoj drugoj priči.
Ne putujem više tom dionicom tako često, nisam nomad, živim sa suprugom i sinom i dala sam otkaz u državnoj firmi. Imam muda, ali ne dovoljno jaka i umočena u med da putujem po svijetu. Barem ne zasad.
Nakon nekog vremena moj brat se vratio s kruzera i poslije kraćeg odmora zaputio se svojim poslom u Dubrovnik, neke papire ganjati, što bismo rekli mi u Bosni. Kad se vratio kući, priča mi svoj nevjerojatan doživljaj. Vozio je kroz Trebinje. Kiša je padala kao iz kabla. Nepoznat mu taj dio svijeta. Sastavilo se nebo i more. Pored ceste je stajao neki živopisni autostoper sav šaren u vedrim bojama, s kapom na glavi, kao Jamiroquai, i autostopirao za Dubrovnik sa A4 bilježnicom u ruci. Stao mu je. Smjestio ga je u svoj udobni A3. Upoznali su se. Malo su pričali na engleskom jeziku. Poštomuški manje napadaju u prvih pet minuta poznanstva. Nakon upoznavanja pitao ga je: „Jel’ znaš ti ikakvu Kristinu?”
Kame je rekao: „Znam jednu iz Jajca, povezla me iz Banja Luke u Jajce”.
„E pa drago mi je, ja sam joj brat.”