Jelena Stanojčić
Planet je otežao od silnih moneta,
A vapaje siromašnih nitko ne čuje.
Ne čuju se krici gladnih, rahitičnih, obespravljenih,
Izrabljenih, prognanih, umornih…
Sirotinja je teža od milijardi deset najbogatijih na planetu,
Koji bi mogli okrenuti svijet naopačke,
Učiniti ga ljepšim, humanijim.
Ali, to se nikada neće dogoditi!
Po njoj hodaju gladni i luduju bogati
Planet se nevino vrti, od njega su sakrili tajnu.
A meni se vrti u glavi
Od basnoslovnih iznosa koji se ne mogu potrošiti
Ni za tisuću njihovih života,
Maštam o dobroti onih koji bi mogli uravnotežiti
Zemlju u vrtnji, istrijebiti glad, siromaštvo…
Zaustaviti ratove.
Ali, to se nikada neće dogoditi!
Ipak, tješi me to izjednačavanje na kraju
U kojem nitko ništa ne osjeća,
Samo jedni više žale,
Drugima je svejedno,
i ništa na kraju ne mogu ponijeti
Ni jedni ni drugi.
Čak ni sebe.
Iz zbirke “Na rubu kalendara”