Iz naše arhive/ objavljeno 25.04.2018.
piše: Marica Žanetić Malenica
„Što ste mi donijeli“, čuo bi se Ninov glas iza špijunke svake godine kada bih, s mlađim bratom, pozvonila na susjedna vrata na osmome katu prvog sarajevskog nebodera.
Nešto bih nerazumljivo promrmljala sebi u bradu i čekala da se slavljenik odobrovolji i pusti nas na svoju rođendansku proslavu. Bio je sin poznatog liječnika, razmažen dječak kojemu su se sve želje ispunjavale bez pogovora. Mi, njihovi prvi susjedi, živjeli smo neusporedivo skromnije.
Našu peteročlanu obitelj prehranjivala je očeva skromna plaća. Svaki poziv na rođendan upućen nekome od nas troje djece bio je neplanirani trošak za nategnuti kućni budžet kojim je, iz mjeseca u mjesec, naša požrtvovna majka vješto balansirala.
Tih davnih šezdesetih prošloga stoljeća bilo je uobičajeno na rođendane odlaziti s čokoladom i kesicom bombona umotanim u bijeli papir. Kod većine je to prolazilo, ali ne i kod Nina. Čim bi nestrpljivo razderao papir, nije ni znao ni htio skriti razočaranje viđenim. Svaki put bih se na tim urnebesnim proslavama, gdje su uglavnom dolazila djeca imućnijih ljudi, osjećala nelagodno. Ali, morala sam ići, to se očekuje od prvih susjeda…
Jedne od tih godina, išla sam već sedmi razred osnovne škole, odlučila sam da se više neću crvenjeti zbog dara za Ninov rođendan. Znala sam da od majke ne mogu pitati novac, morala sam se sama snaći. Kako, domišljala sam se danima prije nego što je osvanuo taj rujanski, rođendanski. Na kraju sam došla na spasonosnu ideju, barem mi se tada tako činilo.
Imala sam u osobnoj biblioteci tek dvije knjige, obje dobivene za pjesme nagrađene na natječaju, koji je svake godine objavljivao tada popularni književni časopis za djecu „Zmaj“. Pristigli radovi bi se raspoređivali po gradovima življenja malih autora, a potom bi se za taj grad ili mjesto dodjeljivale nagrade za prva tri mjesta. Prvi put sam pjesme poslala kao učenica šestoga razreda, i zauzela drugo mjesto (te godine u Sarajevu je prvo mjesto ostalo prazno). Sljedeće godine bila sam treća.
Držim u ruci svoje dvije knjige, i pitam se koju da žrtvujem. Odlučim se, teška srca, za onu s pjesmama, dobivenu toga proljeća za treće mjesto. Stisnem srce i otkinem stranicu s posvetom i pečatom časopisa, i umotam je sa slatkišima, zadovoljna što je i naš dar dobio na težini. Prvi puta sam, tijekom tih nekoliko godina, vesela uzela brata za ruku i pozvonila na vrata iza kojih se čula cika i vika. Čuvši poznato pitanje, spremno sam odgovorila: „Otvori, vidjet ćeš!“
Znatiželjan i nezajažljiv, kakav je već bio, otvorio je, ovoga puta bez oklijevanja. I s velikim očekivanjima, na koja ja ni ovoga puta nisam mogla odgovoriti. Čim se dočepao dara i razderao papir tko zna što očekujući, reče ni ne pogledavši nas:
„Knjiga, šta će mi knjiga“, i baci je na pod, odjurivši u sobu gdje su se djeca igrala novim igračkama, kojima su ga obasuli roditelji i djeca iz boljih kuća, kako bi se to reklo i tada i sada.
Ostali smo tu neko vrijeme, više promatrajući nego igrajući se, jedva dočekavši da se torta razreže na tanke šnite kako bismo svi dobili svoje parče.
Neutješan plač, onaj očajnički, odveo me te večeri u san. Tek sam tada shvatila što sam učinila, i bi mi žao u sve dane života moga koji su slijedili. Vrijednost knjige, one za drugo mjesto, postala je od toga dana, neprocjenjiva. Povijesno-avanturistički roman V. Jana „Feničanski brod“, o feničanskim moreplovcima za vrijeme cara Solomona i njihovim krstarenjima po Sredozemnom moru, ima i danas počasno mjesto u mojoj sad već bogatoj biblioteci. Onoj drugoj odavno već ni naslov, ni autora ne znam. Moj grijeh, moj preveliki grijeh!