(prvi dio)
Marica Žanetić Malenica
„Nikad nisi bila u Novom Sadu, ti koja si toliko putovala?! Čudno, a baš je lijep grad. Tamo živi muževa sestra pa mi često idemo“, rekla mi je poprilično iznenađena dobra poznanica pri slučajnom susretu prije tri godine.
U mene je tada ušao crv i pomalo, sukladno svojoj nevelikoj snazi ali popriličnoj upornosti, svrdlao. Novi Sad je stavljen na popis želja.
Želji sam, kao i svemu što sam htjela u životu, pokušala ići ususret tako da sam upravo te godine (2020.) prvi put poslala svoja tri prozna uratka na natječaj za kratku priču koji je raspisalo HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada. Činilo mi se da me je tada cijeli svijet pogurnuo jer sam svojom pričom „Prava žena“ osvojila prvo mjesto. Silno sam se obradovala te jeseni, kako prvom mjestu tako i podrazumijevajućem odlasku u Novi Sad na svečanost proglašenja pobjednika.
Radost nije potrajala. Onaj isti svijet koji me podržao u mojim nakanama, naglo mi je okrenuo leđa. Upravo te godine virus je počeo upravljati našim životima i pri tome nam poprilično ograničio kretanje. Odlazak u Novi Sad postao je kompliciran i zahtjevan pothvat pa je odluka da ostanem doma bila razočaravajuća ali razumna. Događanje sam pratila on-line, razumna i razočarana. Jedinstvena prilika da, kao gošća, odem u grad s popisa želja propuštena je bez realne nade da će se ponoviti.
Dok sam te i sljedeće godine, u maniri medvjedice, hibernirala u mjestu prebivališta kovala sam osvetnički plan o novim putovanjima. Jer kretanje je moj životni stil, osobito u ovoj, još jedino duhom mlađahnoj dobi. Dva ljeta poslije živnula sam, počela putovati, istina u hrvatskim granicama.
A onda sam se odlučila i za izlete u susjedne zemlje. Ugledavši ponudu jedne splitske putničke agencije o četverodnevnom posjetu Vojvodini odmah sam sazvala samit dragih mi osoba i dobila troje sljedbenika. Kada sam na jednoj od kava sa susjedima spomenula svoj plan više nas nije bilo samo četvero.
Neoplanta – novi život
I tako je, početkom svibnja naš sekstet ušao, poput prtljage, u autobus uz spoznaju da će sve organizirati i o svemu brigu voditi netko drugi. Nakon cjelodnevnog putovanja i prelaska granica (hrvatsko – bosanske i bosansko – srpske) stigli smo u Novi Sad, glavni grad AP Vojvodine, drugi po veličini u Srbiji s oko 270 tisuća stanovnika. S naseljenim okruženjem (općinom) broji ih 400 tisuća.
Grad koji ima isti poštanski broj kao i naš Split (21000) ležerno se opružio na lijevoj obali Dunava. Kako je početkom habzburške vladavine građanima pravoslavne vjeroispovijesti bilo zabranjeno stanovati u Petrovaradinu, Srbi su u neposrednoj blizini 1694. osnovali novo naselje nazvano Racka varoš (u pisanim dokumentima prvi put se spominje 1640. kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu preko puta poznate Petrovaradinske tvrđave). Bilo je naseljeno uglavnom Srbima, Nijemcima, Židovima, Mađarima, Armencima i Grcima.
Godine 1748. carica Marija Terezija im, uz novčanu naknadu, daje status slobodna kraljevskog grada u okviru austrijske monarhije i u ukazu ukida dotadašnji naziv Petrovaradinski Šanac te predlaže da se ubuduće naselje naziva Neoplanta (novi sad, novi zasad, nova plantaža) s pravom da se ovaj naziv s latinskog prevede na druge jezike, i to: Novi Sad (srpski); Uj-Videgh (mađarski); Ney-Satz (njemački) i Mlada Loza (bugarski). I tako je u njegovu nazivu bila jasna simbolika – Novi Sad, grad opustošen ratovima, postaje mjesto na kojemu iznova kreće život. Ubrzo postaje središte trgovine na Dunavu u južnoj Ugarskoj i najvažnije kulturno i prosvjetno središte Srba zbog čega ga i danas često nazivaju „Srpskom Atenom“. U sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ulazi 1918., a promjenom Ustava iz 1929. postaje i glavni grad Dunavske banovine. U SFRJ on je bio glavni i najrazvijeniji grad AP Vojvodine
.Jedna ulica – deset naziva
Pri šetnji njegovim središtem zaustavljali smo se ispred brojnih značajnih građevina: Gradske kuće iz 19. stoljeća; župne crkve Imena Marijina; Saborne crkve i Vladičanskog dvora Episkopije bačke Srpske pravoslavne crkve; druge najveće sinagoge u Europi (poslije one u Budimpešti) iz 1905.; zgrade Izvršnog vijeća (bivše Banovine) iz 1936.; zgrade Matice srpske… Najuočljivija građevina je toranj Crkve Imena Marijina koja se nalazi na glavnom gradskom trgu, Trgu slobode. Iako ju često nazivaju katedralom, ona to nije jer nije sjedište biskupije.
Među gradskim spomenicima najznačajniji je sedam metara visok spomenik novosadskom gradonačelniku Svetozaru Miletiću na Trgu slobode, rad našeg Ivana Meštrovića iz 1939. Kako smo se u Srbiji zatekli dan poslije strašnog zločina u beogradskoj osnovnoj školi, ovaj velebni spomenik, koji je neke od nas podsjetio na splitskog Grgura, bio je mjesto okupljališta tužnih i ojađenih građana koji su na njegovu postamentu ostavljali cvijeće i svijeće odajući počast nevinim žrtvama. Promatrajući ih, prebirala sam u mislima stihove „Krvave bajke“ njihove poznate pjesnikinje Desanke Maksimović u kojoj je „na brdovitom Balkanu umrla mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu“.
Dok smo se šetali Zmaj Jovinom, glavnom i najstarijom ulicom u pješačkoj zoni koja se prostire od Trga slobode do Vladičanskog dvora, pokušala sam pobrojati sve njezine prijašnje nazive. Pa je tako bila: Glavna ulica, Hauptgasse, Magazinski sokak, Fö utca, ulica Lajoša Košuta, Kralja Petra I, Musolinijeva, pa opet Kralja Petra I i potom Maršala Tita. Dovoljno kao podsjetnik političkih previranja na nemirnim balkanskim prostorima. U današnjoj Zmaj Jovinoj obnovljene zgrade su uglavnom iz 19. i s početka 20. stoljeća, a pripadaju različitim stilovima pa na njihovim fasadama možemo ubrati detalje baroka, klasicizma baš kao i neorenesanse.
Nadimak neobična porijekla
Ispred Vladičanskog dvora je i spomenik u prirodnoj veličini Jovanu Jovanoviću Zmaju, književniku romantičaru, osobito omiljenom dječjem pjesniku brojnih generacija, koji je ovdje rođen 1833. (poginuo je u Srijemskoj Kamenici 1904.). Od simpatične vodičke Sanje doznali smo i kako je dobio nadimak Zmaj, koji ne dolazi od naziva poznate mitske životinje, kako bismo mogli pomisliti. U mladosti su ga zbog niskog rasta zvali Kiš Janoš (mali Ivan) i vjerojatno bi to bio nadimak po kojemu bismo ga pamtili da nije bilo događaja iz 1848. kada je 3. maja (po Julijanskom kalendaru) u Sremskim Karlovcima održana Majska skupština na kojoj su Srbi zatražili autonomiju u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Na tom skupu su proglasili autonomno Srpsko Vojvodstvo (Srpsku Vojvodinu), što je za to vrijeme bio događaj od velike političke i društvene važnosti. Njemu u čast Jovan Jovanović je, od tada, uz svoje ime uvijek pisao 3. maj (datum Sabora). Prema anegdoti koja se prepričava jednom je u potpisu nehotice izostavio točku iza broja 3, pa je treći dan svibnja postao – Zmaj (3maj je Zmaj, kada se čita ćirilicom). Zahvaljujući ovoj maloj pogrešci, Jovanović je dobio nadimak po kojem je i danas najpoznatiji, a poslužio mu je i kao inspiracija za naziv njegova poznatog satiričnog lista koji je pokrenuo 1864. Ovaj začetnik srpske poezije za djecu napisao je oko 450 pjesama za najmlađe. Uz to, pisao je i poeziju za odrasle, bio poznati satiričar i autor jednog od prvih srpskih stripova te osnivač nekoliko časopisa. Kažu da je tijekom svojega književnog rada koristio čak 398 pseudonima.
Park s mirisom raslinja i poezije
Vodička nam je napomenula da svakako moramo prošetati i Dunavskim parkom, zaštitnim znakom ovog lijepog i pitomog grada, smještenim u samom centru nedaleko obale. U ovom najstarijem i najljepšem novosadskom parku, uređenom u 19. stoljeću, postoji malo jezero, a u njemu otok na kojemu su posađene žalosne vrbe u sjećanje na austrijsku caricu Elizabetu. U parku se nalaze i fontana i niz spomenika i bista priznatih srpskih pjesnika pa sam se u njemu družila sa Đurom Jakšićem i Brankom Radičevićem te na pozdrav mahnula Miroslavu Antiću, uz poruku da sam i ja jednom u svojoj glavi imala „jedan čuperak plavi“ koji je on opjevao.
Gibraltar na Dunavu
Jedna od najpoznatijih atrakcija grada svakako je Petrovaradinska tvrđava, na kojoj se svake godine održava poznati glazbeni festival „Exit“. Smještena na obali Dunava i naslonjena na Frušku Goru ova je fascinantna građevina nazvana “Gibraltar na Dunavu”. Današnji je izgled dobila u doba Austrije, a gradnja je trajala 88 godina (od 1692. do 1780.). Početkom 19. stoljeća bila je jedna od najvećih i najsigurnijih tvrđava u Europi. Slijedom jedne legende naziv Petrovaradin dobiven je iz više riječi: Petra (na latinskom „stijena“), var (na mađarskom „grad“) i din (na turskom „vjera“) iz kojih je slijedila izvedenica: „grad na stijeni čvrst kao vjera“. Sredinom prošlog stoljeća je demilitarizirana, proglašena historijskim spomenikom pod zaštitom države te se danas na prostoru tvrđave nalaze: Muzej i Arhiv Novog Sada, hoteli i restorani, ateljei i galerije likovnih umjetnika, umjetnička akademija, astronomski opservatorij i mnogi drugi sadržaji. Prepoznatljivi simbol tvrđave je toranj sa satom, neobičan zbog toga što mala kazaljka pokazuje minute, a velika sate. Mehanizam sata se i danas navija ručno i zvoni svaki puni sat.
U povratku s tvrđave, spuštajući se prema Petrovaradinu zastali smo u Štrosmajerovoj ulici na broju 3 kod rodne kuće bana Josipa Jelačića koji se upravo tu oglasio svojim prvim plačem davne 1801. Trenutačno je još uvijek u fazi obnove. Cilj je da kuća postane okupljalište i kulturni centar svih Hrvata u Srbiji.