Vrlo intrigantno štivo ili SH? Možda više potresna ljudska drama pisana rukom koja zna što je Čovjek. Dehumanizirani homosapiens i humanizirani robot
piše: Eleonora Rozalija Ernoić Krnjak
Dijalog s umjetnom inteligencijom, drama.
Autor: Aleksandar Kibel.
Izdanje: BIAKOVA Zagreb 2024.
Urednik Nediljko Bekavac Basić.
Slika na naslovnoj korici rad umjetne inteligencije prema zahtjevu urednika, izrađena uz asistenciju Dall-E3.
Profesor doktor Aleksandar Kibel, liječnik po struci svojim je širokim općim obrazovanjem u stanju dohvatiti temu koja nas same sve više zaokuplja: koliko smo ovisni o umjetnoj inteligenciji, koliko je ona prodrla u naše živote i čini li ih nam kvalitetnijima.
Drama, jednočinka, “Dijalog s umjetnom inteligencijom” ima samo dva lika od kojih nijedan nije sporedan: liječnicu Auroru koja se (za sada uspješno) liječi od karcinoma i Iris, umjetnu inteligenciju instaliranu u Aurorin stan da joj olakša život.
Iris nije samo govoreći stroj, ona je sugovornik, pametan, pun logičnih pitanja, oblikovan u tvrtki Parallax prema karakteristikama, preokupacijama svakog klijenta, ovaj put Aurore.
IRIS nije poput SAL-a iz” Odiseje 2000”, ona intenzivno pokušava pomoći u tjeskobi, umoru i moralnim dilemama svojoj klijentici.
Aurora se prema njoj ponaša kao prema živom biću koristeći u razgovoru grubost, sarkazam koja joj ne bi bila dozvoljena u ljudskom dijalogu, slobodna od adekvatne reakcije “sugovornika”, potaknuta psihološkom traumom kojoj je bila isprva nedužna žrtva a zatim krvnik obrušuje se na najgore momente svojeg privatnog i profesionalnog života.
Uvijek žrtvom, nikad krivcem, puna sumnji u vlastitu vrijednost odbacuje svjesno ili nesvjesno veze sa suprotnim spolom.
Uz Iris nije osamljena, samo usamljena dok joj ova pokušava pomoći sa svim mogućim u sebe ugrađenim psihološkim analizama, odgovorima, potporom.
Iz nje progovara suosjećanje no ono što nedostaje je toplina, blizina ljudskog tijela, partnera, prijatelja, majke, oca koja bi Auroru vratila u Svijet živih.
Rekapitulirajući vrijeme provedeno uz bolesti drugih liječnica shvaća crnilo kojim se okružila i dodatno zapečatila ubijajući pacijenticu koju krivi za raspad braka svojih roditelja, vlastitu hladnoću, katatoničnost majke.
Autor briljantno piše šarmantne rečenice “zavodnika za jednokratnu upotrebu”, duboko razumijevajući “bivšeg” momka Marka za kojeg kasnije saznajemo da je upravo on bio taj koji je dao kreirati Iris da bi zatim nestao iz Aurorinog života (jug JUžne Amerike ili Mars, nebitno) totalno joj onemogućivši bilo kakvu međusobnu komunikaciju dva nekad povezana ljudska bića.
Pitanje bez odgovora: Marko Auroru ostavlja skrhanu u njenoj slabosti (bolesna ljubomora,nerealna percepcija stvarnosti) pa joj šalje “pomoć” u vidu tehnološkog humanoida Iris preko čijih programa kontrolira negdašnju partnericu da bi kukavički i bez ikakve odgovornosti jednostavno nestao ostavljajući je u kristalima prsnute čaše najboljeg viskija.
Zašto?
Od nekoliko rješenja, jedno se nameće samo po sebi: Iris sluša što joj se govori, procesuira, pokušava iznaći najbolji izlaz, na kraju, osjećajući Aurorin pad u mrtvilo duha, nudi joj i neku vrstu oprosta: sad kad je sve rečeno prebrisat će se vrpce, zaboraviti.
Iris radi ono što Marko nije bio u stanju.
Markov je izlaz u nestajanju a Aurorin u buđenju (možda je sve bio samo san) još jednoj stepenici prema deluziji.
Nestajanju u mraku lijeka nema, deluzija daje sumnju i mogućnost izlječenja.
Psihološka drama ljubavne priče satkane najfinijim koncem Freuda kroz koju se Iris provlači poput katalizatora u kemijskoj reakciji i bez obzira što je umjetna, neuništiva, za njom i s njom nestaje ili opstaje život, Ljudski život.
Na kraju krajeva, Iris je stvorena rukom kreatora, ljudskom rukom.
Želimo li imati ili biti Iris?