piše: Štefica Vanjek
Na dan „Mimohoda“, ponosa države, kako kažu, obznanili su: „Ćaća“ se vraća kući“. Bio je, kažu, dobar, vrijedan i uzoran pa je zaslužio ići kući ranije. I još je, kažu, materijalno zbrinut.
Ma, tko tu koga pravi idiotom i majmunom? Živa lakrdija (bokček, kako će sad živjeti?)!
Baš me zanima jesu li mu pjevali “Vratija se Ćaća, di je bija da je bija, lipo mu je bilo“?
A je mu jadnom bilo teško sjediti u knjižnici i čitati, a svako malo vidjeli ga za vikend na „špici“u metropoli. Pa normalno, fini dugoprstići nisu bili predodređeni za rad na stroju gdje se proizvode radijatori, to su prstići za fine poslove, recimo brojanje love, ili listanje knjiga (psujem svog ćaću što mi nije napravio duge i fine prste već ove ćevape pa jedva pogađam slova na tipkovnici, ma ionako nemam što brojati, a i knjige su elektronske).
Eh, da su još ona polja šibe na životu „ćaća“ bi naučio novi zanat (mo´š mislit’) izradu raznih predmeta od šibe pa bi tako mogao zaraditi za život, a ne da sisa lovu iz mirovinskog fonda onih koji su pošteno u njega godinama uplaćivali a danas ne mogu živjeti od te crkavice od mirovine, već kopaju po kontejnerima kako bi preživjeli. Gospoda na vlasti velikodušno daju mogućnost umirovljenicima da idu još raditi i uglavnom državi zaraditi, a ne sebi. Baš me zanima kako bi to izgledalo da recimo ja sa 47 godina staža idem raditi sa tridesetero djece u grupi, pogrbljena kao grbadeva i sa dvije štake u rukama. Tko bi koga pazio i čuvao? Ma, ni imena ne bi zapamtila da ih mogu dozvati.To nije ni za smijati se, ni za plakati, već kao gladan vuk režati.
Dočekali “ćaću” vani državni dušobrižnici s pjesmom Maje Šuput „Vadi ćaća keš, keš, nema više oš’, neš’ državi vrati njeno,vraćaj ukradeno“. Smijem se u sebi, (a trebala bi naglas) da ne bi moja polovica pomislila da sam spremna za ludaru i spremio me tamo.
Imao je „ćaća“ puuuuuuuuuuuuuno vremena za proučiti kako zamagliti lovu za koju država ne zna gdje je, i trošiti je bez problema i primati popriličnu mirovinu uz to. E, to je prava pravcata nepravda, rekao bi nekad Kalimero. Da se mene pita, kao što me se ne pita, ja bi uz sve silne odbore, fondove i koješta drugog, da uhljebi imaju gdje raditi, osnovala i onaj u koji bi svu ukradenu lovu lopine vratile pa neka se iz njega isplaćuju povlaštene mirovine onima koji su odnjonjali u Saboru dvije godine i sitno, i ostalima koji nisu u radnički mirovinski fond uplatili ni eura.
Baš razmišljam, je li “ćaća” dok je gledao mimohod pomislio“Bože koliko bi još oružja bilo kupljeno a ne posuđeno, da ja nisam prodao INU pa se sada njom špinči Orban!“ I još traži od države da mu se plate ogromne kazne koji će plaćati hrvatski narod koji nije“luk ni jeo ni mirisao“,kako kaže poslovica.(’em ti „ćaću“i njegovu lopovsku politiku).
Gledajući dokumentarce iz drugih država, naročito onih sa sjevera, dođe mi da spakujem samo jedan kofer i emigriram u Finsku (ne brine me hladnoća), tamo neću biti gladna, ni beskućnik, jer kod njih se država za svakog pobrine, a sposobne i zdrave natjera raditi, nema socijale za zdrave i mlađe da cijelog života mogu kockati i piti, i onda kad ostare država im opet isplaćuje mirovinu za lijenost. (Ma to je sve kod nas jadno kao da je smišljano u ludari).
Ma, kakve sam sreće cijeli život, uhvatili bi me već na polasku i vratili, ne u knjižnicu nego u svinjac, čistiti govna ( kad sam cijeli život jela nečija, neka ih i čistim).
E, ´em ti starost, i onog tko ju je izmislio! Tješi jedino pomisao da će svi umrijeti. Ipak, sretni su oni koji dočekaju starost, ma kakva god ona bila.