Prikaz zbirke priča MADERINE, autorice Sanje Miloloža
Sanja Miloloža, profesorica i književnica iz Zagreba, posvećuje svojoj preminuloj kćeri Ivi svoju novu knjigu, i to prvi put knjigu priča nakon niza poetskih zbirki (Aorta neba (2021), Lirice (2022), Svevidljiva Iva (2022), Notturni s druge strane srca (2022), Trinaesti (2022), Ne postoji oluja (2023), Black Lullaby (2024)). Podsjetimo da smo među prvima objavili vijest o knjizi Aorta neba objavljenoj za 1. spomendan likovne umjetnice Ive. Knjiga Maderine peta je knjiga, za peti spomendan.
Sama autorica u uvodu Prije čitanja kaže:
„Sve priče u zbirci koju sam nazvala Maderine (Iva me zvala Mader), duboko su motivirane željom da svojemu umrlomu djetetu pokažem da ono za mene nije mrtvo, da je moj život njime obilježen oduvijek do vječnosti i da sam zahvalna i ponosna što sam mogla barem četvrt stoljeća biti majka takvoj jedinstvenoj kćeri. Nema trenutka a da Iva nije sa mnom. Odatle memorijal Aorta neba i sve bivše i buduće knjige i pjesme za moje muce. Odatle i naslovni fotokolaž koji uz malu radoznalu Ivu s dudom prikazuje i moju fotografiju s iskaznice kao HRT-ova vanjskoga suradnika (radila sam 1999. i 2000. u redakciji Teleteksta i Weba) čiji evidencijski broj započinje s 85, a koju je Iva čuvala kao dragocjenost.
Ako je to književnost, neka je. Ako nije, onda je pitanje tko to procjenjuje. I je li važno.
Nakon Ivine smrti ostalo je važno samo ono što doista jest važno.
Čista ljubav, Ljubav.“
…
Recenzija profesorice Sanje Bosak, izvrsne poznavateljice rukopisa svoje imenjakinje:
EMAPATIJA I PREOBRAZBA NIJEMIH GESTA SJEĆANJA
piše: Sanja Bosak, prof., Zagreb
Ova posebna knjiga pod naslovom MADERINE sadrži autoričin uvod Prije čitanja, sedam priča (5 + bonus priču + bonus sjećanje), Nakon čitanja – tri stručne recenzije među kojima su i ovi redci, i Bilješku o autorici, a važan su prinos i crteži mlade slikarice preminule prije točno pet godina. Crtež bebe slikarice rad je majčin, autoričin.
Zbirka priča Maderine Sanje Milolože posvećena je Ivi – likovnoj umjetnici, „samozatajnoj pjesnikinji“, Sanjinu svemiru. Ivi koja petu godinu čita Sanjine stihove, priče, promišljanja zavaljena negdje u nebeskoj fotelji. I smije se i plače, i ostaje maderina vječna inspiracija. Kroz šest priča pratimo različite svjetove, različita razdoblja života, stvarne i nestvarne osobe i svaka je prožeta djetetom, bilo da se uistinu radi o djetetu, bilo o onome koje čuči u odrasloj osobi. Sanja nema odmaka od djece ni dječjega i upravo je to ono što nas u njezinu stvaralaštvu može podsjetiti da život nije satkan samo od problema, od ozbiljnosti već da se svakodnevno u njemu možemo prisjetiti i osjetiti ono dječje na koje često zaboravljamo.
Prva priča Afrika priča je iz Sanjinih mladalačkih dana. Već je tada osjećala da će joj majčinstvo biti najveća i najdraža misija, ali nije ni slutila da će ju upravo to majčinstvo inspirirati u pronalaženju svoga glasa kroz pisanu riječ otvarajući joj vrata književnoga stvaralaštva.
U prvoj, duboko emotivnoj i psihološki snažnoj priči autorica obnažuje ljudsku krhkost zbog istine koja često dolazi prekasno ili zauvijek ostaje zakopana među redovima. Glavni lik Luka tragična je figura zarobljena u složenosti neizgovorenih emocija pri ponovnom susretu s davnim prijateljem koji je zbog neuzvraćene ljubavi otišao u daleku Afriku. A svemu je uzrok drama mlade žene čije samoubojstvo ostavlja trag nerazumijevanja i tuge. Afrika je simbol bijega, ali i potraga za smislom, prostor udaljen od svakodnevice, sirov i nepoznat. Lik misionara zanimljiv je i kompleksan; u njemu vlada emotivni kaos dok njegov vanjski svijet (njegov stan) odiše čistoćom, svjetlinom i mirom i kao da predstavlja scenski prostor za tragediju, za posljednji čin. Taj ga kaos na kraju dovodi do najgorega, samorazarajućega čina dok glavni lik u tuposti sjedi pokraj mrtvoga tijela svoga prijatelja. „…jutro: pastelnoružičastim se oblacima rasulo po bezosjećajnim tramvajskim tračnicama i sredovječnoj kolporterovoj glavi.“ Ono što priči daje realitet jest danas davno zaboravljeno zanimanje – kolporter koji prodajom dnevnih novina simbolički predstavlja ravnodušnost svakodnevnice, društvo koje ne zna, ili ne želi znati, što se zaista događa „iza tuđih vrata“. On evocira prolaznost vijesti i sudbina jer što je danas šokantno, sutra je već zaboravljeno.
Druga priča Black Ivory 701 nastala je na zadanu temu bicikla na radionici kreativnoga pisanja Nataše Skazlić. Dočarava naglu i bolnu transformaciju – od očekivanja romantičnoga valentinovskog ispunjenja do okrutne spoznaje o prijevari i zločinu. Sve se događa na Valentinovo koje za glavnu junakinju Manuelu ima dodatno posebno značenje. Upravo se na Valentinovo događa emocionalni udar jer što je trebalo biti kruna dvogodišnje veze s ljubljenim muškarcem postaje apsolutni kraj saznanjem da je taj ljubljeni ubojica. Ona reagira impulzivno ali i simbolično. Spaljuje njegovu sliku, čime uništava uspomenu, a zatim odlazi u svoj atelje, jedini prostor u kojem još ima moć nad svijetom. Mahnito premazivanje ogledala najdebljim kistom akrila black ivory 701 slama iluziju idealizirane slike ljubavi u emocionalnoj eksploziji neizdržive istine ostavljajući crnilo tamo gdje bi trebao biti odraz. Ogledalo je ključni simbol emocionalnog i psihološkoga sloma glavne junakinje. Ono, koje reflektira tko je, postaje joj prijetnja, ne želi više vidjeti onu sebe koja je voljela, vjerovala, čekala. „U nastupu ledene šutnje od same sebe, još na trenutak kritički promotri vlastiti odraz istražujući vidi li se igdje na njoj trag ljubavi s tim. Nije bila sigurna što vidi… Ništa! Blagotvorno ništa.“ Ta je priča moćan kadar o razbijenim očekivanjima i suočavanju s nemilosrdnom stvarnošću u kojoj se ljubav pretvara u šok, a ogledalo – simbol istine i samoproučavanja – postaje platno boli, izdaje i unutarnjega sloma.
Treća je priča Pelindrom. Vidno autobiografska, samo s promijenjenim imenima i spolom, dirljiva i introspektivna s dvostrukom narativnom perspektivom kako bi jasnije prikazala teme sjećanja, prolaznosti, roditeljstva i gubitka. Očima petogodišnjaka koji zrelo razmišlja o životu i prolaznosti vremena, a „Petogodišnja djeca ne bi trebala razbijati glavu o prolaznosti vremena.“ te očima njegove odrasle inačice – ova nas priča vodi u emocionalno složenu kontemplaciju o vremenu i smislu. Simbol cijeloga narativa riječ je „palindrom“. Dječja znatiželja i igra s riječima (palindrom) prerastaju u duboko značenje kad u završnici otac stoji nad grobom svoga djeteta (pelindrom). Palindrom tada prestaje biti samo jezična igra, postaje metafora tuge, vraćanja unatrag, nemogućnosti da se vrijeme okrene, ali i pokušaj da se sinovljeva prisutnost očuva. Gubitak autorica ne prikazuje patetikom već tihom refleksijom, suptilno a snažno. Djetinjstvo i odraslost čine krug nalik palindromu, prožimanju prošlosti i sadašnjosti u svevremenosti. Tu svevremenost objedinjuje teta Dadica, lik koji brižljivo prati i oca i sina do samoga kraja, bilo kao živa osoba, bilo kao uspomena. Posebno je upečatljiv kraj priče u kojem autorica naglašava „pelindromsku kotu 313 na Miroševcu“. To je mjesto gdje životi završavaju, ali se uspomene nastavljaju – kao palindrom koji teče unatrag i unaprijed. Postaje opis roditelja koji neprestano u mislima vraća vrijeme, prisjeća se, pokušava vratiti dijete koje je prerano otišlo iz njegova zagrljaja. „Palindrom je – onaj koji trči natrag.“ Da, Sanja trči svojoj Ivi. Uvijek natrag!
Slučaj kratkovidne duše četvrta je priča, kratka no suptilno prikazuje kako naizgled bezazlena dječja igra može postati kamen spoticanja za cijeli život, neizbrisiva trauma koja oblikuje sudbinu cijele obitelji. Djed Končić autoritativan je lik tradicionalnih vrijednosti, ne uspijeva prihvatiti nesreću ni oprostiti te svoju frustraciju i bol suzbija nasiljem, prvo nad djevojčicom, a onda i nad svojim starim vrancem s kojim je prijateljevao dugi niz godina, a koji postaje slučajna žrtva djedove bezumne boli. U ovoj je priči pojam kratkovidnosti dvojak: doslovan jer Heda doista ne vidi, ali duboko metaforičan jer otkriva dublju dimenziju i postaje simbolom nemogućnosti da se zaboravi prošlost, bolne uspomene i krivnja. „Sami Končići nisu mogli zaboraviti. Neiskorjenjivo je. Kao Hedina bolesna briga prema bratu hranjena cjeloživot-nom krivnjom…“ Autorica prenosi poruku o složenosti oprosta, samoprihvaćanja i suočavanja s prošlošću koja nas uvijek prati. Otuda i naslov jer je glavni lik ima kratkovidnu dušu, a ne očne živce koji su zdravi.
Peta priča Čudovište nježna je priča o šestogodišnjoj djevojčici „zvjezdanoga imena“ koja svojom vedrinom, inteligencijom, pričljivošću i iskrenom dječjom radošću unosi svjetlo u svoju obitelj. Ima još četvero braće i sestara, ali najviše je vezana za porculanskoga lutka Mateka pronađenoga na tavanu i oživljenoga dječjom maštom. Posebno mjesto u kući za djevojčicu je soba puna biljaka, knjiga i svjetlosti, naziva ju „Matekov vrt“ i njezino je utočište te prostor radosti i bezbrižnosti. Ipak, iza površine idile, nazire se slojevita priča o gubitku, nostalgiji i nadi. U priči se kriju pitanja o ulozi djeteta u obitelji i načinu kako ono popunjava emocionalne praznine u igri i odnosima s neživim ili zaboravljenim bićima. Matek je za Zvjezdicu član njezina unutarnjeg svijeta, nesvjesna zamjena za nekoga tko nedostaje. No u bakinu pogledu koji ga izbjegava i suzama koje se pojave pri njegovu spomenu, otkriva se dublja emocionalna istina – Matek je lutak njezine prerano izgubljene kćeri, za nju je on „čudovište“, tužni podsjetnik. Djevojčica to ne zna, ona ga vidi kao igru, ali baka zna – i zato ju svaki pogled na Mateka silno zaboli.
Šesta (bonus) priča Glava i rep napisana je u Mandrama na Pagu i rođendanska je posveta jednoj predivnoj ženi Zlati. Ova poetična priča dočarava ljubav i brigu prema životinjama, baš kao što se i gđa Zlata oduvijek brine o njima. Posvećena je suživotu ljudi i životinja, ali s dubljom porukom o pripadnosti, suosjećanju, prirodnoj ravnoteži. Autorica se vješto koristi alegorijom kako bi kroz pogled životinja prikazala ljudsku ranjivost, sjećanja i povezanost generacija uz poetiziranu svakodnevicu punu mirisa, pokreta i dodira. To je priča o toplini doma, međusobnom prihvaćanju i snazi prisutnosti – čak i kad nekih više nema. Svaki lik, bilo ljudski, bilo životinjski simbol je dubljega značenja koje transcendira njegovu osnovnu ulogu. Lordie je pas iz prošlosti, simbol je vjernosti, tradicije, stalnosti između generacija. Njegovo postojanje u prošlosti spaja sjećanja, priče i stvarnost. Mačke Bubica i Garo različiti su karakteri koji unose dozu topline i humora te prikazuju raznolikost „obitelji“ koju čine i ljudi i životinje. Pripovjedačica je simbol dječje radosti, nevinosti, vjernosti i čiste ljubavi. Gledajući svijet iz pseće perspektive, priča pokazuje koliko su jednostavna pažnja, igra i prisutnost u trenutku zapravo najdublji oblik veze. Njezina baka utjelovljenje je mudrosti, ona je čuvarica priča, prenositeljica obiteljske povijesti, ali i glas opomene i smirenja. Takva je i gospođa Zlata kojoj je prva inačice priče posvećena. Smirena, supatljiva, uvijek brižna i uvijek najprije s osjećajem za druge, nebitno jesu li ljudi ili životinje. U priči su i dva jasno izražena ljudska lika. Djed Petar simbol je tihe patnje, ali i velike unutarnje snage. Prikaz je čovjeka koji, unatoč boli, uspijeva pružiti ljubav svojoj unučici Goldie koja, kao dijete koje je izgubilo obitelj, predstavlja nadu, zahvalnost i iscjeljujuću moć veze s drugima. Ostaje takva i kao odrasla osoba. Djedova ozbiljnost u suprotnosti je s njezinom vedrinom. „Psi laju, karavane odlaze, dobre duše ostaju i vole. Svi smo mi bića potrebna voljenja, ono što bismo trebali jest biti voljivi.“ U suštini, ovo je priča o domu, ne samo kao mjestu već kao osjećaju koji nastaje među bićima koja se vole.
Anđeli vole more bonus je sjećanje koje će se svakomu urezati u srce. O Sanjinu i Ivinu sjećanju neću ništa napisati. Neka ga svatko tko bude čitao doživi sam – tiho, duboko u sebi, gdje riječi ne dopiru, ali osjećaji govore najglasnije. Neke se istine jednostavno ne mogu izreći. Anđeli su uvijek tamo gdje ljubav susreće dubinu.
Zbirka Maderine odiše senzibilitetom, osjećajima koji govore više od riječi i empatijom koja preobražava svakodnevicu. Ona nas podsjeća da prava drama često ne leži u izvanrednim događajima, već u običnim životima, gdje se ljubav i bol isprepliću – tiho, ali duboko. Izuzmemo li priču Black Ivory 701, koja slama glavnu junakinju spoznajom o ljubavnikovoj nastranosti (“To su mogle biti moje nećakinje!”) i ubojstvima koje je počinio, Sanjine priče zrače životnim veseljem, toplinom i nježnom vjerom da su i mali ljudi vrijedni velikih osjećaja. Poseban ton daju dječji likovi – nositelji iskrenosti, svjetla i emocionalne istine. Sve priče imaju zajednički nazivnik – osjećaj nježne humanosti i vjere u dobrotu, čak i kad ona postoji tek u tragovima, ispod slojeva tuge ili šutnje. Tiha bol koja je prisutna u svakoj ne viče, ali nosi cijeli život – često prikriven osmijehom, šutnjom ili nijemim gestama sjećanja.
(Sanja Bosak, o Ivinu petom spomendanu 13. kolovoza)
…
Knjizi možete pristupiti OVDJE.
…
Osim knjige MADERINE, na današnji dan objavljena je na službenom YT kanalu grupe LILIEMS i snimka cjelovečernjeg koncerta organiziranog u čast 105. obljetnice rođenja Jure Kaštelana, 30. obljetnice rođenja i 5. obljetnice smrti Ive Milolože. Koncert grupe Liliems, koju smo prvi predstavili ovdje u Hrvatskom glasu Berlinu, predstavio je glazbeni album POTJEH koji je producirala Sanja Miloloža u suradnji s glazbenim producentom, skladateljem, pjevačem, instrumentalistom i prijateljem Markom Jašekom i maestrom Zoranom Jašekom. Koncert je bio humanitarnog karaktera za prikupljanje sredstava za Ivin memorijal AORTA NEBA, a uz grupu LILIEMS nastupali su školski zbor Kaštelanci, Klapa KMETI iz Pregrade i pjevačica Stela Šmit, u vrijeme organiziranja koncerta učiteljica u OŠ Jure Kaštelana.