Stanislav Geza Milošić
Pod okriljem magle i studeni krute
Došla nam je jesen na oblaku plahom.
Zavukla je ruke u skrivene kute,
Umorila cvijeće svojim hladnim dahom.
Ušutjele ptice. Priroda ko mrtva,
nesmiljena studen njom okrutno vlada.
Požutjelo lišće ko posljednja žrtva,
Pokošeno vjetrom kraj putova pada.
I sve živo šuti, skriva se i bježi,
A ledena zima dolazi sve bliže.
U sumornom zraku hladna žalost leži,
Po umornoj zemlji zlobna jesen gmiže.
Jatima se ptice iz lugova sele.
Zadnji dan topline očajno se bori,
A vjetrovi hladni kao da nam vele:
„Stiže kasna jesen, o, memento mori.“
[…] Nije ostavio puno napisanog, ali ostavio je dovoljno da ga se sjetimo kad …jesen umori cvijeće, kad požutjelo lišće ko posljednja žrtva …pokošeno vjetrom kraj putov… […]