Anđelka Korčulanić
Nisi me mogao odbiti
i opirao si se uzalud
jer dala sam ti krilo za združen let
i partnerstvo u imenici mi,
i ruku u veslanju kroz noć.
Sjene prošlosti pred vratima sam
na dugi lanac vezala k’o pse
pa se tiho nastanila u tebi,
rasporedila svoje snove i sitnice;
i već kod buđenja činilo ti se
da sve je oduvijek i pripadalo tu
i da je život ponovo obao i pun
k’o nenačeti kolut sira na stolu,
misli staklenka zelenih maslina,
a ljubav topao, mirisan kruh.
U rahlu zemlju kao voćku
posred srca usadila sam ti želju
i korijen joj strpljenjem zalijevam.
U očima ti vidim vjetar
kako s njene krošnje cvijet truni,
a pod mladim lišćem
plodovi se radosti zameću.
Jednog će ljeta praunučad naša
o čudu ljubavi pričati pod njom.
—————————————-
iz zbirke STIH U BOJI MORA