U posjetu likovnoj sekciji

ŠKOLA  KOJU  ODRŽAVA  LJUBAV

piše: Sonja Breljak

Ima tome  točno desetak godina, kako je u vrijeme dok je u Berlinu svećeničku i župničku službu  obavljao fra Jozo Župić, kako je u Hrvatskoj katoličkoj misiji počela s radom Crtačka škola pod vodstvom  akademskog slikara,  Zvonka Kermca. Pokazala svojevremeno  ova škola  kako i među Hrvatima u Berlinu ima zainteresiranih  za likovne radove, kistove i boje, pa sve uskoro urodilo iznimnim rezultatima, izložbama, katalozima,  nagradama u dalekom Japanu. Preseljenjem Misije na drugu adresu  prije nekoliko godina, nekako se izgubio trag ovoj sekciji. A nisi prestali s radom, tek okupljali se na različitim adresama. S početka ove godine, po dogovoru s fra Petrom Čirkom ponovo su  svoje  aktivnosti vratili u prostore Hrvatske katoličke misije.  Sastaju se u poslijepodnevnim satima svakog utorka. Slikaju, razmjenjuju iskustva, slušaju savjete voditelja Zvonka Kermca. Razmišljali smo, posjetiti ih na kratko. No, entuzijazam ovih zaljubljenika u imopresije života izražene u bojama, za tren su prešle i  na nas pa u njihovom društvu provedosmo par ugodnih sati. U tom vremenu smo poprilično toga saznali o njima.

Jagoda Čulina: -Slikam  u ovoj školi od 2002. godine.  Ovdje smo svaki utorak od 16 do 18 sati. Moja sklonost  se nije razvijala  od djetinjstva, razvila se tek ovdje,  počela sam iz radoznalosti da vidim što rade i ostala do danas. Ovo je iz početka bila  svojevrsna terapija i relaksacija a sada je hobi i potreba.  Lepeza motiva koje slikam je različita, to je sve ono što me u trenutku inspirira. Zvonko Kermc je kao pedagog izvrstan, ima odlične nastavničke kvalitete. A u slikarskoj tehnici je perfekcionista. Od toga mi profitiramo. To nas motivira.

Nevenka Domaćinović:- Moja sklonost ka slikanju je od djetinjstva. Crtala sam uvijek  braći zadatke za školu kada je trebalo. I kćerka  Ana je prije slikala u ovoj školi a sada studira dizajn. Skoro od početka sam u ovoj sekciji.Ovo je za mene nešto što se ne smije propustiti, i hobi i druženje nakon slikanja. Postali smo i međusobno vrlo bliski. Ja najradije slikam prirodu a od tehnika sam radila  najviše linorez.

Ankica Parnicki:- Ja sam iz Crikvenice. U ovoj grupi sam pet godina. Biram motive životinja, prirode. Ovo je za mene hobi. Ovdje sam počela slikati, prije se nisam time bavila.  Voditelj sekcije je izvrstan.

Ana Stanić:–  Bila sam u ovoj grupi skoro od početka. Onda sam prestala dolaziti nekoliko godina, zbog nedostatka vremena. Ja sam iz Rijeke. Zanima me strip, ilustracija.  Uvijek sam voljela likovnost, vizualno. Uvijek sam nešto crtala, ovo je za mene hobi a kreativitet se svakako prenosi na sve u životu.  Inače, radim u otvorenom teatru, kao  asistent redatelja. Zvonko je precizan i vrlo brižan.

Jelena Blažan:- Ja sam iz Banjaluke a u Berlinu sam od 1994. godine. Živjela sam  jedno vrijeme u Rijeci i tamo sam otkrila moju  sklonost ka slikanju. Od početka sam u ovoj grupi. Kada slikam biram motive mjesta gdje sam prije boravila. Radim akril, olovku, linorez. Zvonko je tako dobar da ga godinama  pratim. Ovo mi je ovdje hobi ali slikam i doma, imala sam izložbu u Berlinu, Bremenu a uskoro i jednu u  Nürnbegu. Inače sam odgajateljica i radim sa prognanicama u Südosteuropa.

Marija Matijašević:- Bila sam i prije u grupi a evo sad sam došla opet nakon duže  vremena.  Poželjela sam se starog društva. Ja slikam puno i doma, volim stare kuće, trijemove, dijelove stare nošnje. Radila sam upravo jednu sliku za crkvu, pozadina za jaslice u mojem selu Stružecu kod Popovače u Moslavini.  Slika je gotova, veličine je 180 x 90 i sada je za Uskrs nosim, darovaću je crkvi u Stružecu.

Marija Čović.- Ja sam iz Vareša i došla samo ovdje 1992.  godine. Od početka, 2000. godine sam u ovoj crtačkoj školi. Pravila sam pauzu od  tri godine, jer sam imala preškolovavanje. Najviše volim crtati prirodu, radila sam i sakralne stvari. Počela sam sa olovkom, bojama pa onda gvaš, akril, akvarel koji mi je i najteži. Od Zvonka se može puno naučiti.

Dragica Nikolić:- Ovdje sam odavno, ima tome osam godina. Uvijek sam se divila ljudima  koji znaju crtati, rado sam gledala slike i one koji slikaju. Mislila sam da ja to ne znam. Pa sam se pridružila, činilo mi se ovo kao dobro psihičko opuštanje. Volim slikati kuće, cvijeće, životinje, sad slikam labudove a volim i sakralne stvari. Crtam olovkom, bojama. Ne dolazim redovno jer sam često u Hrvatskoj. U Berlinu  sam od 1969. godine. Inače sam iz Banjaluke  ali  živimo u Osijeku. Bilo bi lijepo i u Hrvatskoj imati ovakvu grupu. Zvonko zna dati volju za crtanjem i učenjem. I drago nam je da je fra Petar odobrio da grupa crta i sastaje se ovdje u misijskim prostorima.

Franjo Romić:-  Ovu sklonost sam uvijek imao, i na baušteli i kao šegrt, uvijek sam tražio kreativnu mogućnost. Došao sam koju  godinu nakon  početka rada ove grupe. Vjerovali ili ne, ja najviše volim slikati ljudska lica. Dolazim redovito, svakog utorka. Zvonko je  jako precizan, pravi pedagog. Ovo je hobi pa i više od toga. Kad se uskoro vratim u Vodice,  namjeravam se nastaviti baviti slikanjem, motiva i volje  sigurno neće nedostajati.

Na kraju našeg obilaska polaznika  Crtačke škole koja se sastaje utorkom u prostorima Hrvatske katoličke misije, progovorili smo  par riječi i sa voditeljem,  akademskim slikarom, Zvonkom Kermcom.

-Ja sam iz Opuzena. Akademiju sam završio 1985. godine u  Novom Sadu. Diplomirao sam slikarstvo, pedagoški smijer. Po diplomiranju sam krenuo u Dalmaciju, radio u Vrgorcu, u školama kao likovni pedagog.  Poslije sam otišao u Karlovac. Tamo je uz  moj rad na školama  počeo i moj život  umjetnika koji slika i  izlaže. Nastojao sam raditi kako u školi tako i van škole. Mislio sam  tada da mi je pedagogija usputna stanica  ali što sam više radio u školi s djecom, to me više radost tog rada obuzimala,  djeca brzo osjete da li ih volite ili ne, tu se ne može glumiti. Tajna kreativnosti je rješenje smisla zašto se time bavimo. Ta tajna kreativnosti inicira rad i uvijek se ponavlja jer  ni ta tajna ne bude nikada do krajo otkrivena. Dijete počne svoj   talent poštivati ako bude podržano od pažljiva nastavnika. I u  meni je taj talent okrio nastavnik Ivo Ključe u Opuzenu i svojim radom i stavom  ulio ljubav prema umjetnosti, rekao nam je Zvonko Kermc. – U Berlinu  sam 16 godina, radio sam u 10 domova, raznim ustanovama. Imao sam 7 samostalnih izložbi a pripremam krajem godine i osmu u Pilango galeriji. Kroz ovu školu je prošlo 50 polaznika u vrijeme   kada je fra Jozo svojom dobrotom omogućio da se ova škola održava.  Mi smo  jedna likovna udruga.  Nemamo atelje, štafelaje, ormare ali ono što imamo pokušavamo koristiti u smislu kvalitete. Ne pokušavamo se dopasti konzumentima, ne funkcioniramo tako, radimo, crtamo, sami se izdržavamo, sve sami nabavljamo, nemamo sponzore ali to ne znači da je manji kvalitet rada. Mi smo Likovna udruga Hrvatske katoličke misije, to je naše ime, tako smo se dogovorili. Sad smo ponovo u misijskim prostorima, evo već 90-ti tjedan. Bili smo u međuvremenu na raznim mjestima. Imali smo dvije izložbe i imali smo tri kataloga. Sve tri je podržala Misija. Trebali smo nedavno imati izložbu u Hrvatskoj zajednici no radi moje zauzetosti smo to prolongirali. Ilustrirao sam i fra Jozine četiri knjige, on je sada župnik  u Ludwigsburgu. Planirali smo jednoga dana i tamo izlagati. Željeli bi organizirati i  izložbu u Veleposlanstvu RH, rekao je o planovima likovne sekcije njen voditelj i zaključio:-  Pokušavam učiniti radost ljudima i pomoći da  iz  sebe izraze kreativitet. Pokušavam ih usmjeriti, ne namećući mišljenje nego druženjem i razgovorom  nastojim da zajedno artikuliramo stvari i da stvaramo likovnost koja ima kreativnost i  duhovnost a pruža  i radost življenja. Moj svijet u slikarstvu se zadnjih godina veže za bajkovitost i nadrealno. U  svakom od  nas živi dijete samo netko to zna izraziti a negdje to ostane zapreteno i stidimo se toga kao nedoraslog. A u stvari to je izvor naše sreće i harmonije, sklada  koji je kapital za našu budućnost. Svakome od nas u tuđini je bilo teško. Samo je pitanje  s koliko je netko lakoće te poteškoće uspio  premostiti i kako  i čime je to učinio. U tome su obitelj, društvo i druženje, jako važni,  rekao je Zvonko Kermc, voditelj likovne udruge Hrvatske katoličke misije koja usmjerena njegovom  stručnom rukom, djeluje i ponaša se poput harmonične obitelji čiji rad obiluje predivnim plodovima, u ovom slučaju stotinama predivnih slikarskih radova, raznih motiva i tehnika koje će, za nadati je se, uskoro, u jednom od prostora, nakon dugo vremena, opet vidjeti i Hrvati Berlina.