Marijana Dokoza
Kad je bila sreća imala je sličnost jednoj ljetnoj večeri
Nosila je krunu od sjajnih zvijezda
Odjeću skrojenu od mjesečevih želja
Kad je bila sreća,
još u san je udarala.
Utopljena u nježnosti tih udaraca
Nije me htjela vidjeti iako je pored mene prolazila
Niti me okrivila svojom pojavom
a nametala sam joj se,
bila je iskrena
Nije me čula, ali tražila sam je
Nije me shvatila,
Tebi sam je adresirala
Vihor u sutrašnjem danu koji će proći
I u noći se zavoriti
Sprijateljila se u toj noći s nekim drugim
Ne vidim jesi li to ti
Tvoje lice …
Nisam sigurna
Ovo me podsjeća na nekadašnju izrečicu
Ruka ruku umiva a lice obadvije,
nije se ni lagano umivati samo jednom rukom.