Marijana Dokoza
Tek mi je jutro donijelo san
Noć mi je misli krala
Na milo lice u koje sam gledala
Kada bi me obuzela čežnja za daljinama
To lice mi je kazivalo da su daljine koje ištem, toliko blizu
Da ih mogu dodirnuti!
Kako?
Ako zatvorim oči i pomiješam se s nebom!
I sad sam ih zatvarala,
Pokušala sam vidjeti lice starice koju sam voljela
Kao što se voli spoznaja da možeš dodirnuti nebo
Prošlost je bila tako blizu, a prošlo je toliko puno godina
Od onda kad mi je rekla,
Neka se držim sebe
Čula sam da je otišla,
Napustila je ovaj svijet iako sam joj rekla neka me čeka
Željela sam je vidjeti bar još jednom,
S njom se pomiješati s nebom
Te sam se noći pitala samo jedno; zašto nisam tužna?
Otišla je! Lice to milo više vidjeti neću!
Zašto nisi tužna?
I tako satima kroz gluhu noć..
Usnula sam tek pred jutro, ali pitanje me pratilo i u snu
Osjećala sam mir, doista čudan i neprimjeren za smrt koja ju je
uzela,
Zapalila sam svijeću, molila se
Kao bih se natjerala na tugu.
Ne, ne mogu kazati kako je nije bilo,
Jeste, ali tek malo
Neznatno!
Ja sam željela jaku tugu, suze, plač i crvene oči
Ali vidjela sam nebo čak i u tami sklopljenih kapaka.
Volim je toliko, a tuga me neće
Čak ni jer se oprostiti nisam uspjela.
Zar me ne može makar zbog toga tuga posjetiti?
Zar mi je srce kameno?
Umrla je, Bože, zaista je umrla!
Drugi dan od njene smrti su mi rekli da je otišla u snu,
Usnula je i samo prešla prag vrata vječnosti!
Bez bolova, mučnih trenutaka,
U snu!
Promatrala sam nebo, razgovarala s njim,
Netko bi rekao da sam poludjela,
Zahtijevala sam da mi otkrije:
Što je uzrok mirnoće moje?
Nastojala sam ga čuti,
Utišala sam sve svoje misli,
Znala sam da moju nutrinu poznaje
Bolje od mene same
Nisi u njoj vidjela smrt nego život!
Kako bi mogla biti tužna, gledajući život?,
U jednom sam trenutku čula glas!
I doista, ne bijaše smrt nego život.
Pogled u usnulo jutro, u nebo koje se budio
I znala sam,
Staričino milo lice gleda u Svevišnjega
Božanstveni mir sad ište
Za voljene,
U jednom dijelu neba
Posvećeno: Violandi Šoltez