Izlaganje na temu “Sudbina djece u ratu” izneseno u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu u okviru predstavljanja knjige “260 dana” i njena autora Marijana Gubine koji je kao desetogodišnjak s obitelji bio zarobljen 260 dana.
autorica: Tamara Janković, povjesničarka i koordinatorica Hrvatske nastave Berlin
„Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra.“ — poručio nam je Siniša Glavašević u Pričama iz Vukovara.
Sluteći nezamislivo zlo, no ipak do pred sam slom vukovarske obrane, okupaciju grada i vlastiti kraj, zapisao je poruke poput ove: „Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti – jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca.“
Sudbina djece u ratu
Rat krši svako pravo djeteta – pravo na život u obitelji i zajednici, pravo na zdravlje, osobni razvoj, pravo na odgoj, njegu i zaštitu, pravo na život.
Umjesto svakodnevnih igara i škole, i danas su milijuni djece suočeni sa svim oblicima ratnih opasnosti.
Prema UNICEF-ovim podacima, više od milijardu dječaka i djevojčica živi na teritorijima pogođenim oružanim sukobom, a preko 300 milijuna njih, pripada starosnoj grupi ispod pet godina.
Tijekom posljednjih desetljeća, zaštita i dobrobit djece za vrijeme oružanog sukoba, zauzimaju visoko i važno mjesto u političkoj agendi međunarodne zajednice. Kao rezultat, stvorena je značajna pravna osnova koja proizlazi iz međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava, te čini pravni okvir za zaštitu djece u kontekstu suvremenog oružanog sukoba.
Sukladno tome, djeca, za vrijeme oružanog sukoba, ne samo da imaju pravo na jednaku zaštitu kao i ostatak civilnog stanovništva, već zbog njihove ranjivosti i specifičnih razvojnih potreba, djeca imaju pravo i na posebnu, dodatnu zaštitu.
Vratila bih se nakratko u prošlost i podsjetila kako je organizacija Ujedinjenih naroda – UNICEF, osnovana u prosincu davne 1946. godine kao Međunarodni fond za djecu u izvanrednim situacijama.
Usprkos osviještenosti svijeta o potrebi zaštite djece, tek je 1989. godine usvojena Konvencija o pravima djeteta, međunarodni dokument kojim se priznaju prava djece u cijelome svijetu.
Danas nam se možda čini nevjerojatnim, no prije prihvaćanja Konvencije o pravima djeteta, nije postojalo široko prihvaćanje temeljne veze između dobrobiti djece i snage društava u kojima žive. Konvencija je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na njeno pridržavanje.
Na internetskoj stranici UNICEF-a stoji – „Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i svevremenska. Djeca su naša budućnost, no njihova budućnost počinje sada. Svaka generacija, prilika je za stvaranje temelja za novi, bolji svijet. Prilika koju ne smijemo propustiti. Prilika da stvorimo svijet dostojan djeteta.“
Međutim, učinkovita implementacija standarda i dalje predstavlja izazov u mnogim dijelovima svijeta, čemu smo i mi u Hrvatskoj, ratnih 90-ih godina i sami svjedočili.
Već 1996. godine, dakle neposredno nakon završetka Domovinskog rata, na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, pročitano je izvješće o utjecaju oružanih sukoba na djecu – istaknuta je potreba za boljim prepoznavanjem kršenja ljudskih prava kada su u pitanju djeca i mladi, te uspostavljanjem mjera zaštite u zaraćenim područjima. Ujedinjeni narodi su upozoreni na značajnu promjenu dinamike ratovanja, što se odrazilo, prije svega, na ulogu civilnog stanovništva, koje nije više bilo samo “kolateralna žrtva”. Navedeno je kako su u dotadašnjim gorućim konfliktima u svijetu, oko polovice žrtava činila djeca.
U kontekstu modernog ratovanja, djeca predstavljaju najosjetljiviju grupu postajući ne samo nenamjerne žrtve, već i direktno ciljane. Raseljavanje, gubitak doma i članova obitelji, razdvojenost od roditelja- o kojima djeca ovise za preživljenje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ostavlja dugotrajne posljedice na odrastanje i razvoj u odraslu osobu.
Kako su djeca i adolescenti još u fizičkom i psihičkom razvoju, njihovo je zdravlje značajno ugroženo u ratu. Neki od njih bivaju ubijeni ili brutalno mučeni, dok drugi zadobivaju ozbiljne povrede ili invalidnost kao posljedicu ranjavanja. Mnogo djece ostaje bez roditelja, braće i sestara, prijatelja ili članova obitelji.
S obzirom na uništenu infrastrukturu, školovanje djece je značajno ugroženo, što ostavlja dugotrajne posljedice na njihovo obrazovanje i kasnije mogućnosti zapošljavanja. Suočavaju se s izolacijom od vršnjaka i nedostatkom stabilne svakodnevne rutine, što je ključno za
njihov zdrav razvoj. Emocionalni i socijalni razvoj djece također pati zbog stalne izloženosti strahu i nasilju.
Rane koje ne vidimo, često su dugotrajne i zahtijevaju pažnju i podršku. Djeci koja su proživjela ratne strahote potrebna je psihosocijalna podrška u smislu zaštite i osnaženja, te pomoći u bržem oporavku.
Sudbina djece u Domovinskom ratu
– jedna je od najbolnijih tema novije hrvatske povijesti.
Pitanje sudbine djece u ratu, kao njegovih najmlađih žrtava, još uvijek je nedovoljno istraženo.
No, u novije vrijeme vidi se napredak u stručnim istraživanjima. Posvećenost ovoj temi češća je u književnosti, dokumentarnim filmovima, diplomskim radovima, različitim događanjima koja svojim sadržajem nastoje odati pijetet poginuloj i ranjenoj djeci.
Ove je godine, 3. svibnja prvi puta obilježen Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu – u sjećanje na jedan od najokrutnijih dana u povijesti Slavonskog Broda, kada je ubijeno najviše djece u jednome danu, njih šestero. U Slavonskom Brodu, gradu koji je postao simbolom stradanja djece u Domovinskom ratu, nalazi se spomenik poginuloj djeci pod nazivom „Prekinuto djetinjstvo“.
Na znanstvenom skupu pod nazivom „Otvaranje imenika“, 2019.godine, istaknuto je kako je Domovinski rat bio posebno tragičan za djecu, koja nisu bila pošteđena ratnih strahota, već su se često nalazila na prvoj crti bojišnice.
Navedeno je: „oko milijun djece bilo je izloženo ratnim uvjetima, dok je šest stotina tisuća njih bilo izravno pogođeno sukobima. Mnogima su stradali roditelji ili bliski članovi obitelji, a brojni domovi su bili uništeni. Danas se procjenjuje da je tijekom Domovinskog rata poginulo oko 400 djece„.
Djeca s područja istočne i zapadne Slavonije, doživjela su najteže psihološke traume zbog ratnih strahota kojima su bila izložena. Mnogi su razvili simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, uključujući noćne more, anksioznost, depresiju i probleme s koncentracijom: djeca koja su preživjela opsade i granatiranja suočila su se s dugotrajnim psihološkim posljedicama koje su zahtijevale stručnu terapiju i podršku.
U monografiji zagrebačke Klaićeve bolnice, istaknuto je kako je od početka rata u Dječjoj bolnici u Zagrebu, zbrinuto, bolnički ili ambulantno, više od 6000 djece, koje je na različite načine pogodio rat.
U posjeti delegacije UNICEF-a Dječjoj bolnici, 1992. godine – radi pomoći u ratu psihički traumatiziranoj djeci, dakle u prvim godinama rata, psiholozi su istaknuli:
„Svakako valja razlikovati, poremećen život izbjeglica i prognanika od poremećene dječje psihe. Sve snage valja upotrijebiti da život te djece i mladih ljudi opet krene uobičajenim tokom. No, poremećena psiha djece je nešto mnogo teže, jer slike rata i proživljene strahote, bez obzira na život koji će se normalizirati, mogu ostati u sjećanju sljedećih deset, dvadeset i više godina. Vrijeme, nažalost, ne radi za tu djecu i zato je naš prvi zadatak da im pomognemo da izbace osjećaje iz sebe, da im pomognemo da izađu iz traume. „
Napominje se da je upravo zbog toga vrlo važno naučiti učitelje i psihologe u Hrvatskoj kako pristupati traumatiziranoj djeci iz ratnih područja. „Potrebno je učiniti sve da djeca u Hrvatskoj iz rata ne iziđu nasilna i agresivna, već da uz pomoć stručnjaka izrastu u snažne ličnosti.“
U priručniku Aktivnosti psihologa u Domovinskom ratu stoji kako su se psiholozi u Hrvatskoj već od 1991. počeli organizirati u udruge i stručne timove s pojavom prvih izbjeglica i prognanika kojima je trebala psihološka pomoć. Većina ratnih stradalnika nije pobjegla samo pred ratnim razaranjima kuća i područja u kojima su do tada živjeli, nego i pred nasiljem i prijetnjama najbližih susjeda. Psiholozi, medicinsko osoblje kao i ostali stručnjaci, nisu imali iskustva u pružanju pomoći ratnim stradalnicima koji su, uz tjelesne, redovito imali i teške psihičke traume. Ipak, psihološki timovi u Hrvatskoj, odmah su se uključili u pružanje pomoći.
Život nakon rata i sustavna podrška
I nakon završetka rata, mir nije odmah došao. Trebao je mir u duši, a to je najzahtjevniji oblik mira. Škole su se obnavljale, domovi popravljali, ali emocionalne rane zahtijevale su stručnu pomoć.
Centri za psihosocijalnu pomoć pružali su pravnu, socijalnu i psihološku podršku. UNICEF Hrvatska, pružao je edukaciju i materijale stručnjacima. Caritas Zagrebačke nadbiskupije i Crveni križ Hrvatske, zbrinjavali su izbjeglice i obitelji pogođene ratom.
Bolnice i zdravstvene ustanove, u Zagrebu, Vukovaru, Splitu i drugdje, pružale su hitnu medicinsku i psihološku pomoć. Mreža stručne i civilne pomoći omogućila je brojnoj djeci da ponovno steknu osjećaj sigurnosti i povjerenja u druge ljude.
Iako je sustav pomoći djelovao, pitanje je, koliko je traumatizirane djece ostalo bez adekvatne pomoći?
Snaga govorenja i pisanih svjedočanstava
U jednom stručnom članku stoji kako se „djeca ne smiju promatrati samo kao pasivne žrtve, sa nemogućnošću djelovanja, nad kojima se vrši nasilje, već se trebaju gledati kao aktivni sudionici u društvenim događajima, sposobni da razviju vlastite načine da se nose s ratom i da prežive.“
Novije psihološke/psihijatrijske studije pokazale su, da su djeca, iako izložena dehumanizirajućim uvjetima, sposobna pokazati nevjerovatnu otpornost, odrastajući u potpuno funkcionalne odrasle osobe uprkos proživljenoj traumi.
Sva kompleksnost utjecaja rata na djecu i adolescente i njihovo slojevito proživljeno iskustvo, može se obuhvatiti samo kroz njihova svjedočenja o proživljenom.
Pisanje i razgovor o ratnim iskustvima pomažu da se strah pretvori u sjećanje, a sjećanje u razumijevanje. Mnogi stručnjaci ističu da je govorenje o traumi prvi korak prema iscjeljenju. Psiholozi kažu, „kad o boli progovorimo, ona više ne vlada nama.“
Dijeljenje osobne priče, pomaže djeci i odraslima da ponovno uspostave osjećaj kontrole nad vlastitim životom i da pronađu smisao u onome što se činilo besmislenim.
Svi mi, kao društvo, imamo odgovornost da čujemo i slušamo one koji su kao djeca prošli ratne traume. Na taj način im odajemo počast za sve što su prošli i pokazujemo poštovanje prema njihovoj hrabrosti.
Danas, u mirnoj i slobodnoj Hrvatskoj, čuvanje sjećanja je velika odgovornost. No, kultura sjećanja ne smije se svesti na deklarativno iskazivanje počasti stradalima, pored komemorativnih događanja, potrebno je i nadalje nuditi mehanizme za prevladavanje traumatične prošlosti.
Na kraju svoje knjige „260 dana“, Marijan Gubina objašnjava svoju potrebu da iznese svoje svjedočanstvo, kaže da je stavio svoje iskustvo na papir da bismo se svi mi uvjerili kako pojedinac ima sposobnost prevladati čak i najdublje moguće traume te nastaviti život posvećen kulturi mira, svijetu bez diskriminacije i sukoba, svijetu uvažavanja raznolikosti i međusobnog poštivanja.