Crtica iz svakodnevice
piše: Štefica Vanjek
Zima, snijeg konačno zabijelio i sakrio sve ružnoće kako u prirodi tako i u ljudima (znate, ne idemo iz kuće pa ne možemo biti zli i ružni).
Kroz prozor dnevne sobe, provirujući iza zavjese, ponosno gledam ptice koje halapljivo tamane lojne pogače sa sjemenkama. Sjenice, vrapci, pokoji češljugar, doleti i šojka i djetlić ali samo na orah. Pjevat će one meni u proljeće kao da svira orkestar Andrea Riaua. Pogače sam namjerno stavila pod krov da ne kisnu dok jedu.
Snijeg nemilosrdno vije. Dva sam puta lopatala snijeg, kad pogledam kroz prozor njega ima više nego prije. Odustala sam i treći puta primiti lopatu, neka se ta bijela čarolija izdovolji, sutra ću ponovo lopatu u ruke. Lopatajući, potrošila sam nešto kalorija i upristojila šećer (aha, tako bih ja htjela). Samo što sam ušla u kuću uhvati me glad (ma, šta glad, želudac svira prvomajsku budnicu, dobro da je sve zatvoreno inače bi i susjedi čuli). Doletim do frižidera, konačno kažem: „Hvala bogu što je svega još ostalo od praznika, jer moji Nijemci jedu kao goluždravi vrapčići, sad ću se natrpati“ („sunce micika“ kao da do sada nisam bila kanta za smeće).
Samo što sam otvorila frižider „tajni agent“ mi se prišuljao iza leđa.
“Ponovo si u frižideru, hoćeš ponovo natući kile koje tvoje koljeno neće izdržati. I zaboravila si ugasiti svjetlo u kupaoni.“
U sebi sam opsovala i koljeno i doktore, i sebe što svaki puta kažem što je bilo kod doktora, pa sam sada pod prismotrom.
“Nisam ja palila svjetlo u kupaoni, to samo ti pališ svjetla svugdje po danu, pa ja za tobom gasim. I da znaš, ovo što ću sada pojesti, to sam potrošila lopatajući dok se ti ne mičeš iz fotelje“, odbrusim mu i dohvatim komad odojka i kruh.
Pogledam kuhinjska vrata koja su odškrinuta i dreknem da čuje (naglo je oglušio, samo neće priznati, pa stalno gunđa da ja mrmljam).
“Ponovo nisi zatvorio vrata od kuhinje kako treba, pa nam temperatura odlazi u hodnik“, piknem da mu vratim.
„Postala sam tvoj kućni ophodar, koji za tobom stalno nešto popravlja“.
„Ma da“, javi se (znači čuo je, ipak mi se čini da čuje što hoće. Iskreno, nisam ni ja bolja samo ne smijem priznati).
„Da znaš, i ja sam tvoj kućni ophodar, zatvaram prozore za tobom, ne znam čemu otvoren prozor u zahodu, stražnjica mi se pretvori u glečer kad sjednem na dasku, jer si ti normalno u kupaoni na toplom zahodu“.
Bože mili, postali smo kao sijamski blizanci, fiziološke potrebe mahom su u isto vrijeme, kako starimo sve smo sličniji jedan drugome, a zna se da smo onda stalno u nekakvim razmiricama.
„Tebi je nasljedno da budeš ophodar, jer ti je djed bio ophodar pruge“, našalim se da otjeram negativu. Nemam snage za razmirice i dokazivanje što sve moram popravljati za njim.
„I zimi se nekad trebaju otvoriti prozori kako bi se provjetrila prostorija, a naročito zahod da odu svi oni „fini„ mirisi kojih nema od Ekoflora, sigurno ti nedostaju“, kao učiteljica objašnjavam.
„Ma sve pet, ali prozore treba i na vrijeme zatvarati, da se ne gubi toplina“, on će meni, kao da ne znam (ma znam i ja, ali što ću kada zaboravim jer me tamo nema, a sive stanice ne mogu pamtiti više radnji odjednom, em ti stanice zašto i one stare).
„Eh, da i kore od banane treba bacati u kantu za smeće da se ne sakupljaju mušice, nekad imam osjećaj da sam timaritelj majmuna u ZOO-u sakupljajući kore za tobom“.
Tako zabarikadirani u kući pronalazimo jedan drugom tko za kim i zašto ophodari po kući. To je super jer tako mogu reći sve što me smeta iako znam da se ništa neće popraviti, kako kod njega, tako i kod mene. A, što možemo, to je starost. I naši roditelji su se tako prepucavali i išli nam na živce. Sva sreća, mi smo sami u kući pa nema tko slušati naše razmirice, iako bi vrlo rado da ima netko s nama, manje bi kvocali.
Snijeg se taloži vani, super pejzaži za fotografiranje, ali ne i za lopatanje, sutra će biti ponovo potrošnja kalorija.
Nakon nekog vremena osjetim da mi nešto ne štima u organizmu, ili je tlak narastao od prepucavanja ili šećer od odojka. Provjeravam jedno i drugo, tlak u redu, a šećer, muko moja, nikad viši. Ipak ću morati poslušati „tajnog agenta“ i zaboraviti sve one finoće u frižideru i krenuti samo na krumpir i blitvu (em ti pravdu, nekada kad sam mogla jesti sve po redu i bez kontrole ali nisam imala što, a danas kada imam što, ne smijem, i ponovo se vraćam na onu neimaštinu od krumpira i kuhanog povrća, samo ne tako zdravog).
Vidim, ni aktivnost kao lopatanje ne troši kalorije, treba hodanjem trošiti, kažu liječnici. E, to mogu zaboraviti za svagda. Sad dolazi u upotrebu izreka „pitat će starost što je radila mladost”. Jer, bome, nisu koljena otišla od klečanja u crkvi ili na trgu već od rada s djecom, a i građevinskih radova kod gradnje kuće. Neka mi samo netko kaže da nisam ravnopravna s mužem, ja sam ravnopravnija jer me čekaju i svi kućanski poslovi.
Tješim sama sebe, ma neka je i tako, samo da ne bude gore. Ili, ne daj bože, kako se sve oko nas kuha, da ne bude rata. Jer, mi koji smo ga preživjeli znamo kako je teško preživljavati. Čini mi se da jedino ovi naši dežurni bukači ništa nisu upamtili. Ili njima nikada nije bilo loše, pa nemaju što pamtiti, tko će znati, zato zazivaju zlo.
Vidim, minusi će nas duže držati zatvorene, ophodarit ćemo po kući, ne na zraku, čekajući da ovo vrijeme “kiselih krastavaca“ što prije prođe, da kao svisci iziđemo iz kuća.