Kitana Žižić
Bilo je to buđenje nesvjesno snage krvi,
Nesvjesno izvora nepoznatih osjećaja.
Krv je vrela kolala, vrila u svakoj mojoj pori,
Rušila barijere odgojem usađene
Ali ne i strah od onih koji sigurnost daju,
A očima vrebaju svaki korak
Da prepoznaju dan koji čekaju budno
Želeći na vrijeme da okove stave mi na grudi.
Pazi što radiš, ne hodaj u mrak,
U kasne noćne sate nitko te ne može zaštitit
Od muške požude koja plamti od samog početka,
Od godina prve zrelosti teže odolijevaju zovu krvi,
Nespretni a nadobudni ne mogu si pomoći,
Ne mogu zauzdati nagon snagom volje.
K djevojkama pak požuda dolazi polako
Poput maštanja i slatkih snova,
Prožima te svu kao estetski užitak
Dok jednog dana ne strgne sa sebe
Sve plašteve stida i licemjerja,
Ostane razgolićena i nezaštićena dok se
Nevinost ljubi s neiskorištenim danima mladosti,
Koji nisu znali za bol izazvanu uzavrelom krvlju.
Mislila sam da sam kušnje dobro podnijela,
Izazove mudro odbacila, sklonila u zaborav,
Na takvoj spoznaji sigurnost izgradila.
Bila je to kuća bez temelja,
Pod teretom stvarnosti se srušila,
„Slomila kao dječja igračka u iznerviranoj ruci.“*
*iz zbirke „Ljubav Erike Ewald“ Stefan Zweig