JASEN

piše: Marija Kukić
Jasen je svoj dom našao na osunčanom šumskom proplanku. Okružen mnoštvom drugih biljnih stanovnika. Tu je proveo najveći dio svoga života.

Drugovao je sa susjednim stablima, s njima, ali i s Jasenkom, dijelio sve svoje radosti i veselja, brige i tuge. Zajedno s njima dijelio je veći dio onoga što mu je život nudio u svojem obilju dobra i zla.

Bio je zdrav, uspravan, vitak i prkosan.

Prkosio je gromovima koji su udarali negdje u njegovoj blizini, ali ga nisu pogađali. Ni munje, koje su noću osvjetljavale nebo,  a danu bljeskale među oblacima, ne, ni munje ga nisu doticale. I vjetar koji je mnogim biljnim stanovnicima lomio grane i čupao debla iz zemlje, i taj olujni nemirni vjetar nije dirao u njega i bujnu njegovu krošnju. Ni sva nevremena zemaljska nisu bila ništa u usporedbi s njegovom postojanošću.

Trajalo je to godinama, desetljećima.

 No, Jasena je nedavno dotaknuo zub vremena. Njegovo zdravlje počelo se narušavati. Grane, koje su se tako ponosno širile, lišće  koje je tako melodično pjevalo na lahoru, stablo koje je nježno plesalo pod dirigentskom palicom vjetra, korijen koji je poput stijene  čvrsto pričvršćivao Jasena o tlo… sve ovo postalo mu je teško, mučno, bolno.

„Što se to događa sa mnom? Zašto više ne osjećam lakoću, uspravnost, prkos, vitkost?“ pitao se za dugih neprospavanih noći Jasen.

 Došao je dan kojega, dok živi, neće zaboraviti. Toga dana doznao je da je njegovo zdravlje nepovratno izgubljeno. Nema nade u ozdravljenje jer bolest koja ga je napala, neizlječiva je. Jasen je znao da je sve u Božjim rukama. Nije mu bilo lako suočiti se s bolnom istinom. O, kakvi su se sve osjećaji i kakve sve misli rojile u njegovoj glavi!

Jasen nije bio osamljen u svojim strepnjama. Većina biljnih stanovnika suosjećala je s njim, hrabrila u krizama, nudila rame za plakanje. Najveća potpora i podrška bila mu je Jasenka. Čvrsto su isprepleli svoje grane u lanac koji se neće lako slomiti. Izmiješali su svoje lišće da svojim tihim pjevom zajedno slave Onoga koji im je podario ovoliko zajedničkih godina. I njihova debla su se približila jedno drugome da se mogu prisloniti jedno uz drugo kada ih svlada umor. Korijeni u tlu počeli su crpsti  vodu i hranu iz istog izvora koji ih napaja snagom, vjerom, ljubavlju i razumijevanjem.

Danas u svojoj strepnji i neizvjesnosti Jasen i Jasenka postaju i ostaju pomoć, potpora i podrška jedno drugome. Zajedno uzdižu svoje grane prema nebeskim visinama  moleći Boga  da im dade snage i strpljenja u ovim teškim trenutcima. Teško je. Postoje trenutci kada misle da su došli do ruba, da izlaza iz labirinta nema, da ponestaje i snage, i strpljenja, i nade. A onda se podignu, krenu dalje  radujući se svakom novom izlasku Sunca, svakom novom svitanju…

Jasen je, zajedno sa  svojom vjernom družicom Jasenkom, poživio još jedan novi dan. Svaki novi dan zapravo mu je pravi blagoslov. I novi razlog za nadu.

A  svi znamo – nada umire posljednja.

 20. 8. 2012.

P. S. Jasen prestao crpsti vodu sa ovozemaljskih izvora 31. 10. 2013.