Marica Žanetić Malenica
osamdeset šest tisuća četiristo sekundi
život mi svakog dana marno na račun polaže
uz savjet da mudro upravim tim imutkom
kojeg na mojoj ogrlici od rođenja slaže
.
da ne budem, veli, pijana milijunašica
koja ne poima vrijednost dara dragocjena
jer nesmiljeno vrijeme pokazuje zorno
na ovome Svijetu stalna tek je mijena
sklapam oči obmanuta iluzijom da dar je vječan
a ćutim kako k´o voda curi mi kroz prste
tjera me da postanem u potpunosti svjesna;
sve živo ima kraj, a ja od smrtne sam vrste
kako godine sve brže idu, mudrost zbori
treba reći hvala na svakoj darovanoj uri
i svoje ovostrano vrijeme trošit’ sa stilom
ostvarene žene kojoj se nigdje još ne žuri