Ruža Zubac-Ištuk
Nebo je spustilo sivu koprenu iznad ozarenih prstiju mjesečine i gradskih svjetiljaka.
Grad, nalik bijelim ledenim kosturima, drijemao je omamljen hladnoćom
i samoćom, stisnut u procijepu vremena.
Na trgu visoko podignuti stjegovi šutjeli su okovani svjetlucanjem leda.
U intervalima bi zaškripale nadstrešnice ispod debelog snijega.
Čulo se tiho disanje samoće izgubljenih duša iz crkvenog zvonika
i škripanje nečijih stopala u suhom snijegu.
Poput siluete dugom ulicom gibalo se ljudsko tijelo.
Bilo je željno tople tišine i mirnog sna nakon nemilosrdnog dana izgubljenog
u potrazi za razbijenim mozaikom ljudskog milosrđa.
Noć je zebla, krvotok se u stablima ledio, na rijeci pucketala ledena kora
dok su se, u strahu od života, grlili čovjek i njegova sjena.
A nigdje kućerka da mu vrata otvori, nigdje kapelice da se Bogu pomoli,
ni prijatelja da se na sudbinu požali…
Omamljen ledenom bjelinom tijelo je spustio na klupu u ljepotu i nježnost
bijelog paperja u san mu poslanog s neba.
Navraćale su zvijezde da mu hladnoćom pomiluju i poljube lice
i mjesečina, rumena poput majčine pogače i čaše vina.
Navratio je i sjeverac da iznad zgrčenog tijela stare novine prolista
uz žmirkanje plamička na žišku života.
8.02. 2026.