piše: Dragan Gortan
U stanu nasuprot našem, tiho i nenametljivo, živi starica. Dijele nas dva metra hodnika i zid kroz koji često, već rano u jutro, dopire tiha pjesma. Ponekad bi me izostanak pjesme zabrinuo, ali tad čujem kako zaškripe leteća vrata na prethodniku, pa zvuk ključa u bravi po čemu zaključujem da se, Olgica, kako je starici ime, upravo vratila iz kupovine u što me i uvjeri miris pileće juhe koji se za manje od pola sata počne širiti zgradom.
Te su je, devedeset i tri godine, koje nosi na plećima, savinule prema zemlji, nekako čudno izvitoperile u stranu, pa se ponekad doima poput zvijezde repatice čiji prostor savija gravitacija.
Ponekad nas prene zvono. Na vratima tad stoji Olgica s malom bilježnicom u rukama. U tu bilježnicu upisuje sva pranja i sve radnje svoje veš-mašine… i tako unazad pet godina.
Dobro jutro susjed… je gospođa doma? Poslije čujem kako tiho objašnjava… Uzela je vodu, točno u 14,32 ali mislim da ju nije izbacila…
Olgica nije vjernica… mislim reć … takvog je svjetonazora, ali to ju ne priječi da svaki blagdan prva čestita. Ovaj je Božić to učinila čak dvaput, najprije na Božićno jutro malo prije osam, a onda i u pola devet vjerojatno zaboravivši da je već bila.
Pretpostavljam da Bog ne mjeri ljudskim metrom i da za nju čuva lijepo mjesto među pravednicima. Volio bih da se mogu kao ona probuditi s pjesmom na usnama, a ja ustajem i ostajem nijem… tek ponekad pred večer ili noću napišem pjesmu, a treba pjevati svaki dan.
*
………………………………………………………………………………………………………………………..
Priča Olgica nastala je prije točno šest godina, 09.02.2020. godine.
Objavljena je u zbirci ”Pramjera ljubavi”, Matica hrvatska i Čakavski sabor, 2022.