Izložba Luke Bunića u Veleposlanstvu RH u Berlinu otvorena je do 1. svibnja.
prilog: HGB
Berlin/ U četvrtak, 16, travnja je u prostoru Veleposlanstva RH u Berlinu, uz lijep odaziv publike, svečano otvorena izložba multimedijalnog umjetnika Luke Bunića, naslova “Unutarnji svjetovi”.
Izložba donosi pet serija radova nastalih u Berlinu od 2016. do 2026. godine, koji kroz raznolike medije — od slikarstva do skulpture — istražuju emocionalna i psihološka stanja, identitet te napetost između kontrole i ranjivosti.
Prije nego je publika razgledala izložene umjetničke radove, slike, skulpture, postere, okupljenima se obratio veleposlanik Gordan Bakota, pozdravljajući umjetnika te izražavajući zadovoljstvo vidjeti zanimanje publike. Veleposlanik je istaknuo važnost kulture kao temeljne vrijednosti, te je pritom citirao i riječi Winstona Cherchilla: “Ako nemamo kulturu, ako kulturu ne potičemo, što ćemo braniti?”
O umjetničkom opusu laudatio je održala povjesničarka umjetnosti Veronika Hýková. Potom je sam umjetnik osobno proveo posjetitelje kroz izložbu, od jednog do drugog djela, slike, skulpture, približivši svoj rad i koncept.
Na večeri otvaranja izložbe “Unutarnji svjetovi”, Luka Bunić (rođen u Zagrebu 1975. godine) koji inače živi i stvara u Berlinu, u razgovoru nam je, između ostalog, djelomice i ukratko ispričao svoju obiteljsku priču, koja pojašnjava njegovu daleku ali vrlo osobnu povezanost s njemačkim glavnim gradom:
“Mene Berlin veže na jedan dugi, poseban način, moja baka je tu bila kao zarobljenica za vrijeme II. svjetskog rata. Baka je bila iz Like, bila je u partizanima, Nijemci su je zarobili i doveli ovamo. Djeda isto. Radila je u Siemensu i tu su se ona i moj djed, talijanski partizan, upoznali i zaljubili, ja sad pričam tu priču na brzinu. Dovodili su ljude koji su imali znanje, a ona je bila varilac. Onda su je tu smjestili u tvornicu elektromotora, tu je radila više od četiri godine i imali su čak i dozvolu kretanja po gradu. Djed je nažalost poginuo prilikom zadnjeg bombardiranja ali baka je bila trudna i moja mama je kasnije na povratku rođena u američkoj bolnici u Münchenu.”
Podsvjesni povratak u Berlin?
“Ja sam se stjecajem okolnosti zaputio najprije u München, onda na sjever. I ne znajući da je Berlin toliko umjetnički grad, nešto me je jednostavno vuklo ovamo. Ispalo je na kraju da sam se nekako podsvjesnim putem vratio. Tu je kustosica (Veronika Hýková, op u.) koja je postavila jednu moju prijašnju izložbu koja govori o traumi treće generacije, tako da se tu negdje nešto podsvjesno provlači. Završio sam u Zagrebu Likovnu akademiju, grafičko-slikarski odjel. Došao sam u Berlin 2013. godine. Najprije sam se snalazio, svašta sam radio, vozio kamion, namještaj, dok se nisam kao umjetnik malo etablirao i od onda je krenulo malo lakše. Osnovao sam jedan poster brend koji je jako uspješan. Sad mi se sreće nasmiješila i kupio sam zemljište i napravio atelje, u divnoj prirodi, otvorenje će biti početkom ljeta. Malo je van Berlina ali više sam sad prema prirodi okrenut, tako da sam sad putnik.”
Izložba u Veleposlanstvu?
“Ovdje izloženi radovi nastali su zadnjih deset godina u Berlinu, od 2016. kad sam se baš intenzivno stabilizirao, financijski radio više stvari za sebe, za dušu i koje su krenule dobro i ljudi su ih dobro prihvatili i u drugim gradovima Njemačke. Sad sam zapravo kroz neke kontakte dobio poziv od ekselencije gospodina Bakote. Tu je i gospodin Romano Bolković jako puno pomogao, te gospođe Perković i Vukić, bili su divni, dali su mi priliku. I onda razmišljajući o ovoj divnoj zgradi koja je prekrasna, ima više soba, odlučio sam napraviti jednu malu retrospektivu iako ja nisam osamdesetogodišnji umjetnik, imam 50 godina, pa mi čini retrospektiva malo rano ali evo jedna minijaturna retrospektiva, tako da se u svakoj sobi nalazi jedna serija radova. Oni jesu različiti zato jer ja u biti ne težim stilu nego sam se nekako izbio iz toga u priču, narativ, ja volim priču ispričati i onda mi nije bitan stil, vidite tu ima i skulptura i slika. Sve vaše čitatelje pozivam da dođu i pogledaju izložbu naredna dva tjedna, treba se samo najaviti. Bit će mi drago da ljudi pogledaju, da ne bude da smo samo na otvorenju imali tu mogućnost. Izlagao sam do sada diljem Europe, u Sloveniji, živio sam u Međimurju, moji radovi su u Kölnu, Stuttgartu, Frankfurtu. Ovaj poster brend se prodaje na Kunstmarkt u Berlin-Mitte, to su posteri koje ljudi razumiju i oni se u tisućama prodaju diljem svijeta. To su posteri, akvareli životinja koje predstavljaju ljudske emocije.”
Omiljena tehnika?
“Moja omiljena tehnika je akvarel. Moja majka je isto umjetnica i ja sam se zaljubio u akvarel gledajući nju kako slika i kako se boje razlijevaju po papiru. Te životinje sam napravio možda s najviše emocije i to ljudi najviše razumiju. Poslije toga bi bio akrilik i ulje, ali, kažem, tehnika akvarel na papiru mi je nadraža. Ali i najteža. Ja sam završio slikarstvo ali moj otac je bio kipar i ja jako volim kiparstvo. U zadnje vrijeme radim puno na skulpturama u suradnji s još jednim umjetnikom koji je dobar s printingom, tako da otkrivam neke nove tehnologije.”
A najdraži motivi?
“Ja ljudske emocije obrađujem najčešće kroz simboliku, sve mi je simbolika i uvijek je tu i mali humor. Tako, volio bih da ljudi čim više dođu jer smo ovaj trud napravili za ljude.”
Perspektiva? Povratak? Što kažu umjetnici?
“A čujte, ja sam i tamo i tu ali više sam tu. Moja majka je u Rovinju, tamo ima malu galeriju već 35 godina. Ovdje je puno veća scena tako da je meni kao umjetniku to zanimljivo. Ali iskreno, fali mi Hrvatska i onda čim više sam na potezu između Zagreba, Rovinja i Berlina.”
Izložba Luke Bunića ostaje otvorena do 1. svibnja 2026. u Veleposlanstvu RH u Berlinu. Može se razgledati uz prethodnu najavu dolaska na rsvp.berlin@mvep.hr
…
