Identitet, jezik i kultura u prostoru između
piše: Ivica Košak/ Riječ,
U suvremenoj kroatistici jedno od najintrigantnijih, ali i dugo zanemarivanih pitanja jest status književnosti nastale izvan nacionalnih granica. Monografski rad[1] Milana Bošnjaka o hrvatskim piscima u Njemačkoj 1990.–2013. otvara upravo taj prostor – prostor između, u kojem se susreću identitet, migracija i književna produkcija. Riječ je o korpusu koji je istodobno ruban i ključan: ruban jer je izvan teritorijalnih granica, ali ključan jer otvara pitanje što uopće čini „nacionalnu književnost“.
Bošnjakova studija polazi od jednostavne, ali metodološki snažne pretpostavke: književnost nije izoliran estetski fenomen, nego je duboko ukorijenjena u društveno-ekonomski i politički kontekst autora. Upravo zato autor razvrstava hrvatske pisce u Njemačkoj u tri skupine – političke emigrante, hrvatske službenike i ekonomske migrante – čime nudi analitički model koji nadilazi tradicionalne književnopovijesne podjele
POLITIČKA EMIGRACIJA: književnost kao otpor
Književnost političkih emigranata nastaje iz egzistencijalne potrebe za svjedočenjem. Autori poput Malkice Dugeč ili Vjenceslava Čižeka ne pišu samo književnost; oni artikuliraju političko iskustvo, traumatsku memoriju i ideju slobode. U njihovim tekstovima dominiraju motivi progona, borbe i nostalgije za domovinom.
No, važnije od tematskog repertoara jest funkcija njihove književnosti. Ona nije samo estetski čin, nego i politički čin. Poezija, koja dominira u ovom korpusu, postaje prostor simboličkog otpora i očuvanja identiteta. Upravo u toj funkcionalnosti leži i njezina ograničenost, ali i snaga: ona svjesno odustaje od estetske autonomije kako bi zadobila društvenu relevantnost.
Istodobno, ta književnost otvara pitanje kanona. Može li politički angažirana, često utilitarna književnost biti ravnopravni dio nacionalne književnosti? Bošnjak implicitno odgovara potvrdno, ali uz važnu napomenu: potrebno ju je čitati u njezinu kontekstu.
HRVATSKI SLUŽBENICI: književnost kao misija
Druga skupina – hrvatski službenici – uvodi drugačiji tip književne produkcije. Ovdje književnost nije rezultat egzila, nego institucionalnog djelovanja. Diplomati, svećenici i učitelji, poput Joze Župića, stvaraju tekstove koji često imaju didaktičku i prosvjetiteljsku funkciju.
Za razliku od političkih emigranata, njihova književnost nije primarno obilježena traumom, nego odgovornošću. Ona služi kao produžetak njihove društvene uloge: očuvanje jezika, kulture i identiteta unutar dijaspore.
No, upravo ta funkcionalnost otvara i kritičko pitanje: gdje završava književnost, a gdje počinje kulturna praksa? U mnogim slučajevima granica je nejasna. Tekstovi ove skupine često osciliraju između umjetnosti i društvenog angažmana, između estetike i pedagogije.
EKONOMSKI MIGRANTI: od jezika do identiteta
Najzanimljiviji i teorijski najizazovniji dio Bošnjakove analize odnosi se na ekonomsku migraciju i njezine generacijske razlike. Ovdje se jasno uočava prijelaz iz jedne paradigme u drugu.
Starija generacija (npr. Irena Vrkljan) još uvijek piše unutar okvira hrvatske književnosti – jezično, tematski i identitetski. Kod njih je migracija iskustvo koje se reflektira u tekstu, ali ne mijenja temeljni kulturni kod.
Nasuprot tome, mlađa generacija (npr. Jagoda Marinić, Marica Bodrožić) piše na njemačkom jeziku i djeluje unutar njemačkog književnog sustava. Ovdje se događa ključni pomak: književnost više nije samo „hrvatska u egzilu“, nego postaje transnacionalna.
Ova promjena dovodi u pitanje tradicionalne kategorije:
Je li književnost određena jezikom?
Može li autor pripadati dvjema književnostima?
Je li identitet ekskluzivan ili inkluzivan?
Bošnjak zagovara inkluzivni model („i“ umjesto „ili“), što je u skladu sa suvremenim teorijama identiteta. Takav pristup omogućuje da se autori koji pišu na njemačkom, ali tematiziraju hrvatsko iskustvo, uključe u hrvatski književni korpus.
IMAGOLOGIJA: između „mi“ i „drugi“
Jedan od najvažnijih teorijskih doprinosa rada jest primjena imagologije. Analizom predodžbi o Hrvatskoj i Njemačkoj autor pokazuje kako književnost postaje prostor pregovaranja identiteta.
U tekstovima političkih emigranata Njemačka je često prikazana kao prostor slobode, ali i otuđenja. Hrvatska je idealizirana, često mitologizirana. Kod mlađih autora slika se mijenja: identitet postaje fluidan, a granice između „mi“ i „drugi“ brišu se.
Imagološka analiza otkriva da književnost ne samo da odražava stvarnost, nego aktivno sudjeluje u njezinu oblikovanju. Predodžbe koje autori stvaraju imaju dugoročne kulturne posljedice.
IDENTITET KAO PROCES
Možda najvažniji zaključak Bošnjakove studije jest da identitet nije statična kategorija, nego proces. U kontekstu migracije taj proces postaje vidljiviji nego ikad.
Književnost hrvatskih pisaca u Njemačkoj pokazuje:
prijelaz od nacionalnog prema transnacionalnom identitetu,
promjenu uloge jezika,
pomak od kolektivnog prema individualnom iskustvu.
U tom smislu, ova književnost nije samo „dodatak“ hrvatskoj književnosti, nego njezin laboratorij – prostor u kojem se ispituju nove forme identiteta i pripadnosti.
PREMA NOVOM KANONU
Ako postoji jedna ključna implikacija Bošnjakova rada, onda je to potreba redefiniranja književnog kanona. Tradicionalni model, vezan uz teritorij i jezik, više nije dovoljan.
Književnost nastala u dijaspori:
razbija granice nacionalnih književnosti,
uvodi nove teme i perspektive,
proširuje pojam književne pripadnosti.
U tom smislu, njezina marginalizacija nije samo historiografski propust, nego i teorijski problem.
Bošnjakova studija pokazuje da književnost hrvatskih pisaca u Njemačkoj nije periferna pojava, nego ključni segment suvremene književnosti. Ona se nalazi „između“ – između jezika, kultura i identiteta – i upravo u tom međuprostoru nalazi svoju snagu.
U vremenu globalizacije i migracija, takva književnost prestaje biti iznimka i postaje pravilo. Pitanje više nije postoji li „hrvatska književnost izvan Hrvatske“, nego kako je misliti, opisati i integrirati u širi književni i kulturni kontekst.
Bošnjakov rad daje važan korak u tom smjeru – ne samo kao znanstvena studija, nego i kao poziv na redefiniranje granica književnosti same.
[1] Bošnjak, Milan: Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.-2013. / Brešić, Vinko (mentor). Zagreb, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2019 (CROSBI ID 426198),