NAŠI LJUDI NA KRAJU SVIJETA

HRVATI U SVIJETU
piše: Emil Cipar

HRVATI U TASMANIJI
Ma to ti je na kraju svijeta! …čujemo često kada se govori o nekom mjestu koje je udaljeno i usamljeno, koje nije u blizini nekog većeg centra.
Dogodi li se pak da dođemo u to u mjesto primjetit ćemo da se tamošnji stanovnici uopće ne osjećaju kao da su na kraju svijeta, već i za njih postoji neki drugi kraj svijeta.
Tražimo li apsolutni kraj svijeta doći ćemo do Tasmanije. Država na južnoj hemisferi u neposrednoj blizini južnog pola.
Od australskog kopna odvojena Bassovim prolazom te od jugoistočnog kuta Australije udaljena 240 kilometara, Tasmanija je najmanja australska savezna država koja se prostire na površini od 68.331 četvornih kilometara, čime se može usporediti s veličinom Irske. Otkrio ju je nizozemski pomorac Abel Tasman 24. studenoga 1642. godine.
Otok je to na kojem je gotovo nemoguće vidjeti prometnu gužvu, a s obzirom da cestovna mreža nije pretjerano razvijena, teško se izgubiti. Ovo je također dom za oko pola milijuna stanovnika, od kojih većina živi u glavnom gradu Hobartu te većim gradovima kao što su Launceston, Burnie i Devonport, a među stanovništvom živi i oko 1200 Hrvata.
Dok su na središnjem i sjevernom dijelu zemlje planine, a na istočnom dijelu ravnice, jugozapadni dio je prekriven kišnom šumom.
Tasmanija je poznata i po Tasmanijskom tigru, tobolčaru koji je zbog svojih šara nazvan „tigrom“ iako je mnogo sličniji vuku. Ova životinja je misteriozno izumrla i još dan danas se ne zna je li tome razlog dolazak doseljenika na otok ili nešto drugo. Njegovu ulogu je preuzeo Tasmanijki vrag –  mali i izrazito agresivni tobolčar koji je zbog svog „temperamenta“ poznat širom svijeta.

Pitanje je sad …kako nam je pala baš Tasmanija na pamet. Da budem iskren …nije nam uopće pala na pamet …mi smo ju mentalno smjestili u daleku Australiju čijoj federaciji i pripada. A Tasmanija je još udaljenija od Australije.
Zahvaljući Ankici Karačić, vrijednoj slikarici iz Iserlohna, koja ima kontakte sa Hrvatskom etničkom školom na tom otoku stigosmo i mi do Zvonimira, Josipa i 20-ak polaznika Hrvatske etničke škole. Naime na međunarodnom natječanju učenika osnovnih škola, koje organiziraju Ankica i Ante Karačić sudjeluju i mladi Hrvati iz Tasmanije.
Sasvim u našem duhu …umrežiti sve Hrvate diljem svijeta …djeluje i ovaj izuzetni par iz Iserlohna, samo daleko uspješnije i učinkovitije. Prava je šteta da nemaju gotovo nikakvu podršku hrvatskih institucija, osim par hrvatskih udruga u njihovom susjedstvu.
Od Ankice i Ante smo dobili kontakte sa hrvatskim radiom u Hobartu glavnom gradu Tasmanije.

U Tasmaniji živi oko 300 hrvatskih obitelji, a hrvatsku školu trenutno pohađa devetnaestero djece. Školu vodi Josip Lukavečki, izuzetna osoba sa puno ideja i ljubavi prema hrvatskom jeziku.
A hrvatski radio u Tasmaniji je Zvonimir Vugrinčić. Za njega se u svakom pogledu može reći da je on hrvatski glas Tasmanije, jer objedinjuje sve aktivnosti Hrvata na ovom otoku.
Zvonimir nam se žali da sve mogućnosti koje imaju Hrvati u Tasmaniji nisu ni izdaleka iskorištene. Imaju svoju crkvu, groblje, hrvatski dom… Sve su to sami izgradili i stvorili solidne uvjete generacijama Hrvata poslije njih za solidan rad.
Ali prostorije doma u nedostatku aktivnosti u njemu stoje uglavnom prazne.
Zbog nedostatka vlastite volje i ideja svojih roditelja i hrvatske države …učenici Hrvatske etničke škole s oduševljenjem su prihvatili sudjelovanje na natječaju koje su organizirali Ankica i Ante Karačić i u konkurenciji učenika iz više zemalja.
Njihova radost bila je tim veća kada je desetogodišnja Ljubica Ereš, učenica trećeg razreda Hrvatske etničke škole u Hobartu, osvojila četvrto mjesto u vrlo jakoj konkurenciji.
Poticaj je to za daljnji rad, kako učenicima, tako Josipu i Zvonimiru.

Iz razgovora sa Zvonimirom može se primjetiti rezignacija, jer za njihov požrtvovni rad nije stiglo nikakvo priznanje od neke službene strane, čak bi i obično hvala bilo dovoljno …ali i na njega se uzalud čeka.
Službena Hrvatska stvarno je zaboravila Tasmaniju, a slobodan sam dodati i sve Hrvate, koji žive izvan Hrvatske.
Na natječaju o kojemu je riječ …sudjelovala su djeca iz više zemalja. Ambasade svih zemalja iz kojih su sudjelovala djeca priredile su izložbu radova svoje djece.
Ambasada Republike Hrvatske u Berlinu nije našla za shodno učiniti isto, iako su im radovi stajali na raspologanju. Razloga za taj nemar se uvjek nađe, ali kako to objasniti desetgodišnoj Ljubici Ereš i ostalim učenicima Hrvatske etničke škole u Tasmaniji.
Za Hrvatski glas Berlina Hrvati u Tasmaniji nisu na kraju svijeta, nego su nam jednako blizu, kao i svi drugi Hrvati ma gdje god živjeli.
Pisat ćemo o životu naših ljudi na ovom fascinirajućem otoku, pisat ćemo o akcijama Ankice i Ante Karačića iz Iselohna u Sauerlandu, a pisat ćemo i o tromosti i neučinkovitosti hrvatskih institucija.
I dalje molimo Hrvate iz cijeloga svijeta da nam se jave. Naše mogućnosti su jako skromne, ali naša želja umrežiti Hrvate iz cijeloga svijeta je ogromna. Da je to moguće pokazali su nam Ankica i Ante Karačić iz Iserlohna.
Javiti nam se možete na hglas.berlin@gmail.com , ili na neki od telefona u impresumu.

Na ovom dia-slajdu možeš vidjeti impresije iz ove daleke zemlje: