POEZIJA NAŠA NASUŠNA

Svaka pjesma je dobra koja je iskrena.

Mladen Šimić
Svi pišu poeziju. Na društvenim mrežama dosađuju svima. Drznuli su se. Državni etablirani pjesnici su ljuti.

Pišu i kolumnisti, prozaici, feljtonisti, političari, filozofi da ne nabrajam sve. Zaboravio sam scenariste i redatelje filmova i kazališnih predstava.

Poznavao sam jednog takvog pjesnika. Čovjek je svoju vjenčanu ženu htio mijenjati za drugu. Na taj način je povrijedio dvije žene.  Neću reći njegovo ime …ne bi bilo korektno jer nije više među živima, a iznenadili bi se jako jer je jako poznat i priznat.

Ali pišem zbog njegovih klonova koji šetaju ulicama, iskrivljenog lica a iz njih bazdi alkohol. Lice im je izobličeno ne zbog alkohola već zbog patnje. Oni stalno pate i tragaju za inspiracijom. Ako netko mu kaže da i on piše poeziju onda je to najveća uvreda sasuta u lice.

Gore nego da mu je opsovao majku. Brada, brkovi i duga kosa su obavezni da prikriju njihovu očiglednu patnju. Pišu pjesme i prozu za koje izdavači mole i kleče pred njima. A to je muka velika napisati i ne može to nitko do oni.

Treba popiti litru rakije radi inspiracije. Sjedi cura pa šije pred njom litra rakije …Sjedi poeta pa piše pred njim litra rakije diše…

Poezija je za mene sažeta emocija. Za njih nije već muka jedna velika. Izdavači čekaju , kume i mole. Šta im drugo preostaje nego da uzmu knjigu neku ili nekakve novine, zatvore oči i ubadaju olovkom riječi i eto pjesme.

To su moderne pjesme. To su pjesme straha, prividno bez smisla. To su pjesme panike. Traže da se zabrani pisanje poezije uredno potšišanim i obrijanim spodobama. Da se zabrani pisanje medicinskim sestrama, seljacima, željezničarima i stjuardesama.

Traže da se zabrane razni poetski krugovi, festivali i turneje.

Ja kažem: neka pišu …prelaz kvantiteta u kvalitet, vjerujem u dijalektiku …vjerujem u liriku i slobodan stih ali vjerujem i u ritam i u rimu.

Internet je izbrisao granice u hrvatskoj poeziji. Poezija je hrvatska, pisana hrvatskim jezikom bez obzir je li napisana u Americi, Argentini, Hrvatskoj, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini ili Francuskoj.

Ne trebaju nam ograničenja, granice. Treba nam iskreno osjećanje, sublimirana emocija. Hiperprodukcije nema i ne može je biti . Vrijeme je sudac.

Može se pisati  prozu i pisati poezija ali trebaju pravi organizatori i promoteri. Srećom imamo ih, znamo ih i neću ih nabrajati jer svako nabrajanje je ujedno i nepravda jer je svakako uvijek netko izostavljen, iz neznanja, namjerno, slučajno ili podsvijesno .

Poezija je individualno djelo. Jedan pjesnik sa engleskog govornog područja moli da mu se pomogne da se dotjera njegovo djelo. Pokušao bih samo da znam bolje engleski jezik. Svatko teži da napiše bolju pjesmu.

Za mene ne postoje stihotvorci, stihoklepci i čitatelji. Da bih čitao poeziju nečiju moram izaći malo van sebe. I čitanje je stvaralački čin. Treba li pjesma biti slatk . Naravno može biti takva i ne mislim da je loša. Pjesma pisana pučkim jezikom ili dijalektom može biti remek djelom. Ljubav, priroda, bog su neiscrpne teme. Kriza, panika, strah… zašto da ne .

Očaj, čuđenje, razočarenje, može samo iz iskrenog srca. Živjeti u iluziji, prirodi… pjesnički je. Realan pristup politici, društvu, tehničkim dostignućima, malo toga ima. Često puta ima podražavanja i zaziranja od modernizma.

Svaka pjesma je dobra koja je iskrena.