30. travnja 2026. – 355. godišnjica smaknuća Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana
Pripremio: Prof. Dr. Dr. h. c. Ludwig Steindorff, profesor emeritus za povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Kielu
Među službene spomendane Republike Hrvatske ubraja se i 30. travnja, „Dan pogibije Zrinskog i Frankopana“ 1671. godine.
Što je prethodilo presudi bana Petra Zrinskog i njegova šogora Frana Krste Frankopana i njihovom smaknuću u Bečkom Novom Mjestu prije 355 godina?
Kako je zrinsko-frankopanska urota postala lieu de mémoire, mjesto pamćenja, hrvatskog nacionalnog identiteta?
Sve se zbivalo u vrijeme kada je Osmansko carstvo još bilo na vrhuncu svoje moći u jugoistočnoj Europi. Hrvatska je već 150 godina bila svedena na „ostatke ostataka“, svedena je na uski pojas zemlje, na liniju zapadno od Carigrada podno Velebita, preko Siska do Pitomače.
Istovremeno je car austrijski i kralj ugarski Leopold (1658–1705.) nastojao u okviru izgradnje apsolutizma ograničiti političke ovlasti staleža i u Hrvatskoj i u Ugarskoj.
Otpor protiv Habsburgovaca
Najmoćnije i ekonomski najjače plemićke obitelji u Hrvatskoj su tada bili Zrinski i Frankopani.
Staleži u Hrvatskoj i Ugarskoj su bili nezadovoljni uvjetima Vašvarskog mira od 1. kolovoza 1664. godine jer je bečki dvor bio, prema njihovom uvjerenju, jako popustljiv prema sultanu, unatoč prethodnim velikim vojnim uspjesima. Sumnjalo se i da caru nije ni stalo do dobitka teritorija, da ne bi od toga ojačao položaj hrvatskog i ugarskog plemstva.
Tako su hrvatski ban Nikola Zrinski i ugarski palatin Ferenc Wesselényi odmah uspostavili potajnu vezu s francuskim dvorom i nudili kralju Luji XIV krunu sv. Stjepana, dakle vlast nad Hrvatskom i Ugarskom.
Nakon što je Nikola Zrinski stradao u lovu, već krajem 1664. naslijedio ga je njegov brat Petar Zrinski na banskoj časti i nastavio pregovore, dok ih nije francuska strana prekinula 1668. godine, jer je s Habsburgovcima riješila pitanje oko španjolskog nasljeđa i nije joj bilo stalo do novih konfrontacija s njima. Propao je i pokušaj da se Venecija pridobije kao saveznik protiv Turaka, jer je sklopila mir s njima 1669. godine. Uz to je 1667. godine umro Ferenc Wesselényi, a projekt da se nudi kruna Sv. Stjepana novoizabranom poljskom kralju Michału Korybutu Wiśniowieckom izjalovio se kada je taj postao zet cara Leopolda.
Tako je izgledalo da su pokušaji otpora protiv Habsburgovaca bili uzalud.
Pri tome je Petar Zrinski bio osobno duboko uvrijeđen da ga car suprotno očekivanjima nije 1668. imenovao zapovjednikom Karlovačke vojne granice. A bilo je i nesuglasica oko nadoknade za ratne troškove. Tako se ban odlučio na smjeli korak da ponudi sultanu Mehmedu IV. priznanje njegove vrhovnu vlasti, pri tome sultan ne bi dirao u unutrašnje ustrojstvo Hrvatske i Ugarske. Time bi zemlje stekle takav položaj kao Sedmograđe već od 1541. godine.
Premda je odgovor velikog vezira Franju Bukovačkom, poslaniku Petra Zrinskog, bio namjerno nejasan, Bukovački ga shvatio kao odobrenje prijedloga, i ustanak je počeo na nekim mjestima u Hrvatskoj. Ali i zbog toga, što nisu ni svi prešli na stranu urotnika – n. pr. zagrebački kaptol – ustanak je brzo ugušen.
Bečki dvor je već prije toga saznao o planiranoj uroti jer je tumač na dvoru sultana radio i kao špijun za habsburšku stranu.
Pritvoreni i suđeni na smrt
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan kao vođe neuspjele urote nisu koristili priliku za zbjeg na tuđi teritorij, već su se nadali pomilovanju od strane cara. Ali, pri dolasku u Beč odmah su pritvoreni i utamničeni u Bečkom Novom Mjestu.
Nakon jednogodišnjeg suđenja, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan osuđeni su na smrt zbog veleizdaje. Kazna je javno izvršena 30. travnja 1671. godine. Imanja njihovih obitelji su konfiscirana.
Urota i pogubljenje Zrinskoga i Frankopana su u svoje vrijeme naišli na snažan odjek. Tako su od 1671. do 1690. na raznim jezicima izišle dokumentacije o suđenju.
U njih su uključeni i prijevodi dirljivog oproštajnog pisma Petra Zrinskog svojoj ženi Katarini na hrvatskom jeziku. Tekst pisma u moderniziranom pravopisu glasi:
Dirljivo pismo Katarini
„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.” /Groff Zrini Petar/
Borba za nacionalno oslobođenja
Tek je hrvatski nacionalni pokret u drugoj polovici 19. stoljeća prepoznavao u zrinsko-frankopanskoj uroti usporednicu na aktualne političke sukobe u Habsburškoj Monarhiji i tumačio stalešku urotu kao borbu za nacionalno oslobođenje Hrvata od njemačke prevlasti. Smaknuće u Bečkom Novom Mjestu ima za formiranje nacionalnog identiteta u Hrvata slično značenje kao poraz čeških staleža u bitci na Bijeloj Gori kod Praga 1620. za nacionalni pokret u Čeha.
Ideja da se posmrtni ostatci urotnika prenesu u Hrvatsku javlja se već 1896. a ostvarena je tek nakon kraja Austrougarske monarhije. Kosti pogubljenih su 30. travnja 1919. svečano prenesene u svoje novo počivalište u kripti zagrebačke katedrale.
…
O autoru teksta:
Ludwig Steindorff je rođen 1952. u Hamburgu. Studirao je povijest, slavistiku i germanistiku u Heidelbergu i u Zagrebu i stekao doktorat povijesti 1981. u Heidelbergu. Od te godine radio je na Sveučilištu u Münsteru, gdje se i habilitirao 1991. na temu iz ruske povijesti. Bio je gost-predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u ljetnom semestru 1993. 2000. je postao redovni profesor na Sveučilište u Kielu gdje je do umirovljenja 2017. predavao povijest istočne i jugoistočne Europe. Redovito surađuje s kolegama u Hrvatskoj. Godine 2019. mu je dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Splitu.
Vidi i razgovor urednika časopisa „Živa zajednica“ s autorom 2024. godine.
Ludwig Steindorff autor je nedavno izišle knjige: Povijest Hrvatske. Od srednjeg vijeka do suvremenosti, Zagreb: Srednja Europa 2025, (na osnovi njemačkog izdanja iz 2020. g., s novim poglavljem do ljeta 2025. g.), https://srednja-europa.hr/proizvod/povijest-hrvatske/ , cijena 26,00 €