Ruža Zubac-Ištuk
Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,
nikad popisanih, u celofan umotanih, kupljenih ni prodanih.
Čuvam ih od sebe za sebe, priučenu tkalju snova u vjenčić stihova,
dok se riječi ne pretvore u izazovnu igru u mojim mislima.
U igri postajem zanesena igračka vremena obuzeta nadahnućem.
Nižu se riječi… Posvuda oko mene riječ do riječi… – i ja.
Dok ih bojažljivo zapisujem, u rukama mi bogatstvo svemira
u kojemu se čvrsto sjedinjuje ljudsko i božansko poimanje vremena.
Ljudsko priželjkuje zauvijek postojati i stvarati, božansko
predočiti svijetu ljepotu stvaranja, snagu i moć stvorenoga.
Ne želim se oduprijeti kušnji – pišem, stvaram, riječima dušu otvaram,
ali ja nisam pjesnikinja.
Čuvarica sam zaljubljena u ljepotu i snagu riječi od dana
kada me majka prvi puta okupala u čistoj ikavici.
I dok ih ljubim, samonikle, plahe, ponekad gorčinom uznemirene,
bog ljubavi ljubi mene uz sitne zvuke gusala u krilu moga oca.
- 4. 2026.