piše: Robert Lehpaner
Branimir se probudio i pogledao na sat. Bilo je malo iza osam. Prethodne večeri stigao je kući oko jedan sat iza ponoći i otišao u krevet iza dva. Bila je nedjelja i mogao je još spavati ili barem se izležavati u krevetu. Ali ustao je, obukao se, pokupio sve prljavo rublje po stanu, ugurao ga u plastičnu košaru, zgrabio skriptu, novčanik i cigarete i spustio se do samoposlužne praonice rublja koja se nalazila u prizemlju zgrade.
„Rano je, neće biti gužve.“
Čim je otvorio vrata praonice, zapuhao ga je neugodan miris deterdženta kojeg su perilice same dozirale tijekom pranja. Nije postojala mogućnost korištenja vlastitog deterdženta. Svi strojevi su bili slobodni. Naišao je na dvoje tinejdžera, djevojku i mladića. Pokušavali su shvatiti zidne upute za korištenje perilica, pisane na hrvatskom jeziku. Razgovarali su na engleskom.
„Vjerojatno turisti iz hostela prekoputa“, pomislio je Branimir.
„Excuse me, do you know how this works?“ pitala ga je cura kad ga je ugledala.
„Sure“, odgovorio je i spustio svoju košaru na klupu. „First you have to buy tokens on this device, because the washing machines work with tokens“, rekao je pokazujući na uređaj za kupnju žetona koji se nalazio na zidu, „then you choose a washing machine, fill it with your laundry, and so on. I will show you.“
Nakon što je uputio turiste u pranje rublja, i sâm je kupio žetone i stavio svoje rublje na pranje.
„Sad brzo van dok se nisam ugušio.“
Otišao je u kafić s druge strane ulice u kojem je bio znani gost, naručio kavu i zapalio cigaretu. Nije volio biti u svom jednosobnom stanu, osjećao se u njemu kao u kućnom pritvoru. Kafić je bio pun mladih gostiju iz susjednog hostela. Otvorio je skriptu. Trebao je naučiti tekst za kazališnu ulogu u komediji u kojoj bi glumio prodavača pereca na nekom trgu u predratnom Zagrebu, zapričao se s kupcima i udvarao ženama u prolazu.
„Pereci, kifle, izvolite gospodo, pereci, kifle…“, mrmljao je tekst.
Čitajući tekst na glas lakše ga je pamtio i bolje se mogao saživjeti s ulogom. Konobar se nije obazirao na Branimirov monolog jer je znao da ponekad uči tekstove. Ali mladi za okolnim stolovima su se čudili i okretali se za njim. Proveo je cijelo prijepodne u kafiću ispijajući kavu i učeći tekst.
„Milostiva, smijem li Vam pokloniti jedan perec kao mali znak pažnje?“
„Ah, baš ste duhoviti.“
Samo je u jednom trenutku kratko napustio kafić i otišao u praonicu da oprano rublje stavi u sušilicu. Kad se vratio kući s rubljem, bilo je iza dvanaest.
Poslijepodne je spakirao svoj ruksak i izišao iz stana. Imao je svega desetak minuta pješice do Jelačićevog trga. Usput je u pekari kupio burek sa sirom, onaj trokut čija masnoća promoči papirnatu vrećicu. Na Trgu je dočekao četrnaesticu. Dok se vozio prema Mihaljevcu jeo je burek. To mu je bio ručak. Kad je izišao na Mihaljevcu, u daljini je već vidio petnaesticu kako dolazi.
„Koji dobar tajming danas imam“, smješkao se.
Gurnuo je zadnji komad bureka u usta, zgužvao vrećicu i bacio je u koš.
„Danas si stigao na vrijeme, konačno si shvatio da je ovo ozbiljan posao, a ne kazalište“, rekao mu je stariji kolega, vozač petnaestice, čiju smjenu je preuzeo, strogim glasom.
„Kazalište je nešto vrlo ozbiljno, inače ga čovjek ne bi izmislio davno prije tramvaja“, smijao se Branimir.
„Da, da, uvijek neki pametan odgovor imaš. Ajde, bok.“
„Bok, vidimo se.“
Branimir je ušao u vozačku kabinu. Obožavao je specifične zvukove tih starih čehoslovačkih tramvajskih motornih kola pri ubrzanju i kočenju i činilo mu se da su neuništivi. Smatrao je da imaju neki poseban šarm kojeg suvremeni niskopodni tramvaji nemaju. Izvadio je skriptu s tekstom iz ruksaka i bacio je ispred upravljačkog pulta.
„Možda stignem malo učiti na okretištima“, pomislio je.
Odložio je ruksak, podesio si sjedalo i odvezao se nekoliko metara do ulaznog stajališta.
„Linija petnaest, smjer Gračansko Dolje“, oglasio se vanjski zvučnik na tramvaju.
Voziti liniju petnaest značilo je neprestano se voziti tamo-amo jer je vožnja u jednom smjeru trajala svega sedam minuta. Ipak mu je linija petnaest bila draga jer joj je trasa prolazila zelenilom i mirnim podsljemenskim naseljima, potpuno izvan gradske gužve, izvan cestovnog prometa i živčanih vozača automobila. Činilo mu se da su i putnici na petnaestici opušteniji, nego na ostalim linijama koje prolaze gradom. Svega dvoje putnika je ušlo, sasvim uobičajeno za nedjeljno poslijepodne u tom smjeru. Starija gospođa sa psom ušla je na stražnja vrata i sjela, mlađa žena s velikim sunčanim naočalama na očima ušla je na prednja vrata i stala iza vozačke kabine. Sjetio se jednog vikendskog popodneva kad je u tramvaju imao skupinu starijih planinarki koje su se vraćale s Medvednice u grad. Tijekom cijele vožnje pjevale su pobožne pjesme.
„Možda danas ne bude planinara, ružno je vrijeme“, pretpostavljao je.
Zatvorio je vrata i krenuo. Tramvajska kola polako su savladavala uzbrdicu ostavljajući grad iza sebe . Morao je nekoliko puta zazvoniti jer su neki lokalni stanovnici tramvajsku prugu doživljavali kao šetnicu. Mlađa žena proučavala je dotrajale naljepnice navijačkih skupina i planinarskih društava na plastičnom staklu koje je ograđivalo kabinu. Zatim se pomaknula i stala ispred prednjih vrata kao da namjerava izići na sljedećem stajalištu. Zagledala je gumbe i ručice na upravljačkom pultu i proučavala kako se upravlja vozilom.
„Dobar dan“, rekla je i nasmiješila se.
Branimir se okrenuo i pogledao je pomalo iznenađeno. Putnici mu ponekad kupe kartu ili ga pitaju nešto, ali nije bilo uobičajeno da ga pozdravljaju.
„Dobar dan“, uzvratio je.
„Sljedeća je postaja, the next stop is: Gračanske stube“, najavio je zvučnik.
Zaustavio je tramvaj i otvorio vrata, ali mlađa žena nije izišla. Pogledao ju je kratko. Ona je gledala prema naprijed. Zatvorio je vrata i krenuo dalje.
„Smeta li Vam, ako gledam kako vozite?“ pitala je nakon nekoliko trenutaka, skinula sunčane naočale i nasmiješila se još jedanput.
Branimir se ponovo okrenuo prema njoj.
„Ne, ne, slobodno gledajte.“
„Hvala.“
„Zar je tako zanimljivo?“
„Stalno u nečemu nalazim nešto novo i zanimljivo.“
„A jel’? Dobro za Vas. Meni to ne uspijeva baš uvijek“, nasmijao se i pogledao je opet.
„Zapravo, meni je to posao. Možda da se predstavim: Maša Lakatoš, novinarka, ‘CityWave FM’.“
„Drago mi, ja sam Branimir.“
„Sljedeća je postaja, the next stop is: Gračanski Mihaljevac“, čulo se iz zvučnika.
Zaustavio je tramvaj malo oštrijim kočenjem. Otvorio je vrata. Starija gospođa sa psom je izišla i pritom prigovarala nešto nerazgovijetno. Zatvorio je vrata i krenuo dalje.
„Razumijem, to je neka vrsta novinarske znatiželje kod Vas“, rekao je.
„Točno. Radim intervjue s raznim ljudima, shodno tome se i zanimam za njih.“
„Aha.“
„A koje radio postaje Vi slušate, ako nije tajna?“
„Pa… različito. U zadnje vrijeme uglavnom klasičnu glazbu.“
„Ah, tako… No kako god, stalno sam u potrazi za zanimljivim ljudima. Postavljam im kratka pitanja, dajem im natuknice. U biti radim neku vrstu blic razgovora. Biste li Vi pristali na takvo nešto?“
„A o čemu biste blic razgovarali sa mnom?“ pitao ju je i dobacio joj još jedan pogled.
„O Vašem poslu. Vozač tramvaja je važan posao za grad. Tipa kako izgleda Vaš radni dan, kako ste se odlučili za to zanimanje, neka Vaša iskustva, neke situacije koje su Vam ostale u sjećanju, možda kratko o Vašem životu i tako dalje.“
„Sljedeća je postaja, the next stop is: Gračani“, oglasio se zvučnik.
Zaustavio je tramvaj, otvorio vrata i odmah ih zatvorio.
„To sa mnom ste se spontano sjedili?“ pitao je.
„Ležala sam tjedan dana s virozom u krevetu. Do prekosutra trebam imati spremljen novi prilog, a nemam još ništa. Pa sam jutros zaključila da hitno moram van iz kuće i naći novu žrtvu“, smijala se. „Pouzdala sam se da ću već negdje nekako u hodu naletjeti na nekoga zanimljivog. Kad sam na Trg ugledala tramvaje, sjetila sam se da još nikad nisam imala razgovor s vozačem tramvaja.“
„A autobusa?“
„To da, ali davno. Uglavnom, tako sam se ciljano dovezla do Mihaljevca i onda sjela na petnaesticu. Sviđa mi se ova pruga jer ide kroz zelenilo. I ovi stari tramvaji mi se sviđaju, a sve ih je manje.“
„To su takozvane Tatre, proizvodili su ih u nekadašnjoj Čehoslovačkoj.“
„E odlično, to bi onda, na primjer, spomenuli u razgovoru. S tim da cijeli razgovor, naravno, treba biti spontan i veseo. Razumijete, treba glumiti pozitivu“, objašnjavala je ushićeno.
„Naravno, u životu često treba glumiti“, nasmijao se.
„Sljedeća je postaja, the next stop is: Gračansko Dolje“, obavijestio je zvučnik.
„Neću izlaziti, odmah ću s Vama natrag“, rekla je.
Medvednica je bila u oblacima. Nije se zaustavio na izlaznom, već je odmah okrenuo petlju i zaustavio tramvaj na polaznom stajalištu.
„Nema planinara danas, možda na Sljemenu pada kiša… A taj razgovor, to ide uživo ili kako? I koliko to traje?“ pitao je.
„To Vam traje maksimalno desetak minuta. Možemo to u biti pokušati obaviti sad dok stojimo i u vožnji. Možemo i prekidati i ponavljati ako treba. Na kraju ćemo sve još jednom preslušati i dogovoriti što ide u konačnu verziju.“
„Čut će se zvukovi u pozadini.“
„To ne smeta, naprotiv, to djeluje onda autentično. Slušatelji to vole.“
„Dobro, pokušamo. Pitajte me nešto.“
Izvadila je mobitel iz torbe i upalila aplikaciju diktafona. Tijekom cijele vožnje bili su sami u tramvaju. Uspjeli su obaviti razgovor dok su stajali na polaznom stajalištu i za vrijeme vožnje.
Kad su stigli na Mihaljevac, izišli su iz tramvaja i stali ispod nadstrešnice. Padala je kiša.
„Moram priznati, bili ste iznenađujuće dobri. Ljudi uglavnom nisu naviknuti na tako nešto, pa onda sve bude pomalo nespretno i otegne se. Neke dijelove tada moramo snimati po nekoliko puta. Želite li još jedanput sve preslušati?“ pitala je.
„Ma nema potrebe, znam što sam rekao. Vi iz toga složite nešto suvislo. Ja sam inače glumac. Vjerojatno smo to zbog toga brzo odradili.“
„Glumac? Zezate me?“
„Ne zezam, zaista sam glumac, završio sam akademiju.“
„I onda vozite tramvaj?“
„Nemam stalni angažman kao glumac. Tramvaj mi je ipak siguran stalni prihod. Ovih dana se, na primjer, pripremam za ulogu prodavača pereca u jednoj komediji. Ali nikad ne znam kad ću opet dobiti negdje neku ulogu.“
„Šteta što to niste spomenuli u razgovoru, to bi slušatelje zanimalo. Akademski glumac koji vozi tramvaj. Možda da to još brzo snimimo?“
„Ne, ne dolazi u obzir.“
„Iskreno, je li Vama, naročito s obzirom na to da ste glumac, zanimljivo voziti tramvaj?“
„Naravno da nije. Svega prvih nekoliko mjeseci mi je bilo zanimljivo. Ali kao što sam rekao, to mi je siguran stalni prihod. A Vama Vaš posao? Iskreno, imam dojam da malo glumatate tu neku pozitivu i hiperaktivnost.“
„Da… I meni je na početku bilo zanimljivo. Sad mi je već postalo naporno i dosadno tražiti kojekakve ljude, pričati im kako su oni važni za ovaj grad i kako bi slušatelje zanimalo čuti njihove priče i nagovarati ih na intervju. Ali bilo bi mi zanimljivo pokušati voziti tramvaj.“
„Voziti tramvaj?“ pa ne ide to tek tako.
„Mislite, suviše je komplicirano? Proučavala sam Vas kako vozite.“
„Nije neka znanost pokrenuti tramvaj. Teže i znatno bitnije je razviti osjećaj za vozilo teško osamnaest tona. Zaista ne znam kao si Vi to zamišljate?“
„Pa ono… negdje noću… na zadnjoj vožnji možda… po mraku… kad više nema putnika…“, smješkala se i zatreptala očima.
„Drage volje, ali neće ići. Žao mi je“, odgovorio je i pogledao na sat. „Vrijeme je, moram voziti.“
„Razumijem. Neću Vas više zadržavati. Hvala na razgovoru. Evo Vam moja vizitka. Javite se… možda za neku kavu…“
„Hvala“, rekao je i uzeo vizitku.
„Molim. Vi nastaviti marljivo voziti svoje ture.“
„Da…“
Gledali su se. Razmišljao je bi li još nešto rekao ili namjerava li ona još nešto reći.
„Idem, kasnim već. Doviđenja“, rekao je samo još i uskočio u tramvaj.
„’đenja“, uzvratila je kratko.
Zatvorio je vrata i krenuo. Kroz retrovizor je vidio da mu je mahnula, a on je mahnuo retrovizoru.
Dok je plava Tatra garažnog broja 490 vozila uzbrdo prema Gračanskom Dolju Branimir je kopao po svim džepovima i zvjerao oko sebe. Vizitku nije mogao pronaći niti u jakni niti u hlačama niti u košulji niti oko upravljačkog pulta niti na podu.
„Fak! Gdje mi je vizitka?“
Zapravo, jedino čega se sjećao je bilo da je vizitku primio u ruku. Uopće se nije mogao sjetiti što je zatim s njom napravio.
„Ako kartu kupujete kod vozača, ljubazno molimo pripremite sitan novac“, čula se napomena iz zvučnika.
Kad je u sljedećoj turi opet bio na Mihaljevcu, izišao je iz tramvaja i pretražio stajalište na kojem se razišao s njom.
„Sranje…“
Do kraja smjene, dok je vozio još mnogo puta Mihaljevac – Gračansko Dolje i natrag, nije više bio usredotočen na vožnju. Razmišljao je o njoj. Kad se daleko iza ponoći vratio kući, i dalje je mislio na nju. Neobično ime, još neobičnije prezime i neku njemu nepoznatu radio postaju je spomenula. I sve je tako brzo izgovorila, da joj je upamtio samo ime: Maša. Pokušavao ju je pronaći na internetu. Ali guglanje nije dalo nikakav upotrebljiv rezultat.
„Da obiđem sve zagrebačke radio postaje i pitam radi li kod njih Maša? To bi bilo gradivo za ljubavni film“, smijao se, iako je bio tužan. „A možda žena uopće nije iz Zagreba?“
Cijeli tjedan, dok je vozio petnaesticu u istoj smjeni, zamišljao si je kao ga ona čeka na Mihaljevcu.
„Možda se ona odluči potražiti mene? Ne bi bilo teško pronaći vozača tramvaja Branimira. Ali zašto bi me tražila? Za nju će stvar biti jasna. Dala mi je vizitku, a ja se ne javljam. Dakle, nije mi zanimljiva. Ne, bit će kao u bajci, ona će sigurno osjećati da je ja tražim, pa će ona mene početi tražiti“, prasnuo je u smijeh.
Iduće subote, kad su ga s petnaestice napokon prebacili na jedanaesticu, jednu od najfrekventnijih linija, na kojoj nije imao višak vremena razbijati si glavu o Maši, samo je kratko zaključio da će je jednostavno prekrižiti. U nedjelju ujutro je opet sišao do praonice rublja. Spustio je košaru s rubljem na pod, kupio žetone i krenuo ubacivati rublje u perilicu.
„Oprostite, možete li mi pomoći?“ začuo je ženski glas iza sebe.
Okrenuo se. Nije vjerovao svojim očima.
„Vi?“
„Ooo, nisam Vas uopće prepoznala bez uniforme“, uzvratila je.
„Pa kako… otkud… ne mogu vjerovati…“
„Ja stanujem dvije zgrade dalje. A Vi?“
„Ja u ovoj zgradi, na drugom katu. Pa ja ne mogu vjerovati… Već dugo ovdje živite?“
„Danas mi je točno deseti dan. I naručila sam si perilicu.“
„Pa ne mogu vjerovati, ovo nije normalno.“
„Eto, čuda se događaju.“
„Ja se moram ispričati. Naime, izgubio sam negdje Vašu vizitku, inače bih Vam se javio. Nakon što ste mi je dali, ne sjećam se više što sam s njom napravio. Predstavili ste mi se u tramvaju, a li sam shvatio samo Vaše ime.“
„Maša Lakatoš, ‘CityWave FM’.“
„Branimir Šmajs, ‘Zagrebački električni tramvaj’ i slobodni glumac. Pokazat ću Vam kako ovo ovdje sve radi, pa kad stavimo veš na pranje, idemo prekoputa na kavu. Može?“
„Dogovoreno, dapače.“
„Možemo li biti na ‘ti’?“ pitao ju je dok su sjedili u kafiću, srkali svoje kave i pušili.
„E, baš sam ti to mislila predložiti. A… živiš li sam ili koji ti je status?“
„Solistički mi je status“, nasmijao se. „A tvoj?“
„Isto.“
„Ono što si me pitala… da ti voziš tramvaj… nešto ću smisliti… najbolje jednom navečer kasno, kad opet budem na petnaestici.“
„Gle, nemoj ako je problem.“
„Velim ti, nešto ću već smisliti.“
„Pa ti si zakon“
„Ne, nego mora da sam prolupao“, rekao je i ispuhnuo dim.
„Zbog mene?“
„Možda… Od sutra radim jutarnje smjene.“
„Drugim riječima, navečer si slobodan.“
„Možda želiš navratiti.“
„Možda…“ trepnula je očima, „i daj da razmijenimo brojeve mobitela.“
„Mogla bi mi pomoći da naučim tekst za predstavu.“
„Dobra fora, tako mi još nitko nije uletio.“
„Glumac sam.“
Oboje su se glasno nasmijali tako da su se drugi gosti okrenuli prema njima.
Nekoliko dana kasnije Branimir je napipao nešto u prednjem, desnom rubu svoje jakne. Kad je umetnuo ruku u desni, vanjski džep, shvatio je da džep ima rupu i da je vizitka propala između vanjske tkanine i unutarnje podstave.
„Čovječe…“, rekao je.