RAVNANJE RAVNATELJSKE SAVJESTI

piše: Dražen Radman

U jeku rasprava o opravdanosti uvođenja Zdravstvenog odgoja, a posebno o sadržaju njegovog 4. modula (spolno-rodna ravnopravnost), nisam siguran je li se netko osvrnuo na jednu vrlo zanimljivu misao proizišlu iz pera gosp. Vinka Filipovića, ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO).

Dakle, na kraju službenog dopisa upućenog svim ravnateljima i ravnateljicama u hrvatskim školama, a povodom uvođenja i primjene ZO-a, piše doslovno i ovo:

”Agencija dobiva informacije da kod dijela ravnatelja postoji nepovjerenje u ciljeve koje promovira Kurikulum zdravstvenog odgoja. Smatramo da je navedeno ponašanje neprimjereno i skrećemo pozornost svim ravnateljicama i ravnateljima da je provedba Kurikuluma ZO-a obvezna i da se u slučaju onemogućavanja njegove provedbe radi o kršenju propisa kojih se ravnatelji moraju pridržavati.” (pročitati na: www.azoo.hr)

Ako sam dobro razumio, gosp. Filipović ovdje jasno kaže da je ‘nepovjerenje u ciljeve koje promovira Kurikulum ZO-a’, zapravo, ‘neprimjereno ponašanje’!? Također, iščitavam da se bilo kakav daljnji korak u pravcu neprovođenja ovakvog ZO-a od strane ravnatelja, i neće baš tolerirati. Što bi to konkretno značilo nisam siguran, ali sam siguran da ovakav ton dopisa spada pod, blago rečeno, (polu)prijeteći.

Ukratko rečeno, pa naravno da će (barem) jedan dio ravnatelja izraziti svoje sumnje i nepovjerenje  u ovakav Kurikulum ZO-a, baš kao što sumnju i nepovjerenje izražava veliki dio nastavnika, bilo otvoreno ili potiho. Većina potiho. Zbog (ne)opravdane bojazni, dakako.

Također, legitimnu sumnju i nepovjerenje izražava i ogroman broj roditelja čije se mišljenje i stavovi već mjesecima poprilično ignoriraju. Kako svi ti ljudi neće izraziti barem obično nepovjerenje kad u službenom Kurikulumu ZO-a pod temama spolno-rodne ravnopravnosti  naiđu, među ostalim, i na ovako nešto:

”Prihvatljivi dodiri su oni dodiri koji nam čine ugodu i koji nas ne smetaju, a neprihvatljivi dodiri su oni koji nam čine neugodu, tj. koji nas ne smetaju.” (3. raz. OŠ)

Zar je to kriterij? Zar ne bi trebalo definirati neprihvatljive dodire kao one koji su pokvareni u svojoj srži, bez obzira je li izazivaju neugodu ili ne? Zar znanstveno nije poznato da sve ugodne stvari nisu uvijek i poželjne, tj. da neke ‘ugodne stvari’ znaju donijeti prilično gorke plodove s nesagledivim posljedicama? Zar se djecu ne može (lako) prevariti ako to netko hoće? To se, uostalom, i događa.

‘‘Rod je društveno i kulturološki specifična definicija ženskosti i muškosti, i prema tome je promjenjiva u vremenu i prostoru… odnosi se na osobine koje su uvjetovane društvenom okolinom i odgojem, a primjer toga je muška i ženska odjeća.” (1. raz. SŠ)

Znači li to da se rod može birati u nekoj (tinejđerskoj) dobi, već prema trenutnom nahođenju ili prema trendovskom utjecaju? Zar se određeni trendovi i svijest u društvu  ne može oblikovati i prekrajati prema želji onih koji, zbog profitnog i(li) političkog utjecaja, imaju poluge (medijske) moći za postići svoje svjetonazorske i druge interese? Zar je baš sve podložno relativističkom poimanju?

”Društvene promjene djeluju na obitelj koja se prilagođava novim društvenim uvjetima i potrebama… uočljiva je sve veća raznolikost u strukturi suvremenih obitelji… u nekim zemljama postoje i obitelji u kojima su roditelji istog spola… Tradicionalno, obitelj se  smatrala zajednicom sastavljenom od bračnih partnera i djece, no ova percepcija obitelji se umnogome promijenila… Danas se govori i o homoseksualnim zajednicama…”  (3.raz. SŠ)

Znači li to da za 5 ili 10 godina brak zakonski može biti definiran kao bračna zajednica dvaju ili više (istospolnih) partnera s mogućnošću usvajanja djece? Znači li to da postoji mogućnost da i nenasilna pedofilija (danas-sutra) postane ‘normalna’? Zašto se to ne bi i dogodilo ako se etika temelji  na ‘promjenjivim okolnostima u vremenu i prostoru’? Znači li to, na primjer, da kada se dijete nađe u stanju nekog nezadovoljstva spram svojih roditelja, da će mu slobodno (i legalno) moći ‘prići’ netko sa strane tko će ga ‘razumjeti i utješiti’, dakle, učiniti čak i ‘dobro djelo’.

Zapitajmo se, ljudi moji, vode li sva ova ‘prava i vrednote’ izgradnji uistinu boljeg društva ili vode njegovom očitom rasapu i urušavanju?

Razvidno je,  sasvim razumljivo pa i poželjno da barem jedan dio ravnatelja (i onih koji sudjeluju u odgojnom procesu) bude sumnjičav, zabrinut i da na točno određeni način iskaže svoje iskreno nepovjerenje u ovakav Kurikulum. Nipošto nije slučajno da mnogi drže kako je dio programa itekako prijeporan, pa i štetan za zdrav razvoj djeteta. Osim toga, zar naprasno i nezakonito uvođenje ZO-a usred školske godine ne bi mogao biti dovoljan razlog za sumnju i nepovjerenje? Zar nemogućnost biranja drugačijeg  4. modula, kao i nemogućnost opravdanog izostanka sa spomenutih satova, nije još jedan razlog za sumnju i nepovjerenje?

Napokon, uvjeren sam da ravnatelji(ce) škola, uglavnom, ne dovode u pitanje namjere cjelokupnog Kurikuluma zdravstvenog odgoja, nego upravo sadržaj njegovog 4. modula. U okolnosti i kontekst njegovog donošenja sada neću ulaziti. To je zasebna priča.

Zaključno, a na temelju navedenog, mislim da gosp. Filipović ovakvim dopisima i izjavama vrlo grubo koristi svoj položaj ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje, utjerujući bojazan i strah svim ravnateljima i nastavnicima koji na bilo koji (otvoreniji) način, a prema svojoj savjesti, izraze nepovjerenje u spomenuti ZO.

Jasno mi je da se u vremenu borbe za golu egzistenciju, samo rijetki odvaže javno iskoračiti i ustati za ono što vjeruju da je ispravno i da je dobro za mladi naraštaj koji im je povjeren. (Čini se da baš na ‘činjenicu bojazni’ nadređeni i računaju.) No, upravo ti rijetki najčešće vuku prema onom boljem i tako, makar malo, mijenjaju klimu u društvu. Na taj način daju vrijedan primjer mladima. Daju primjer da za ono za što vjeruješ da je dobro, istinito i po Božju – vrijedi iskoračiti. Bez obzira… Jer ako to ne učiniš, na neki način postaješ aktivni sudionik devijantnog procesa koji polako, ali sigurno zahvaća sve pore društva. Ako ne iskoračiš, znaj, ne štitiš svoju djecu.

Naprotiv. Jer mi odrasli ne čuvamo samo materijalnu egzistenciju svoje djece, nego i onu drugu, koja se tiče i njihove duše, zar ne?

I što će ti ovo prvo, ako izgubiš ovo drugo …

Stoga, traži se što više ‘rijetkih’ i među ravnateljima i među nastavnicima, kao i među roditeljima, koji će ‘izaći iz ormara’.

Traži se i više dogovaranja i sloge među tim rijetkima. Ako ih ne bude dovoljno koji će napraviti taj iskorak (sa svojim imenom i prezimenom) i podignuti glas, nemojmo se u skoro vrijeme čuditi još većem ‘potiskivanju i povlačenju u mišje rupe’.

U njima će, u tom slučaju, preostati jedino strah  da se i sama ‘mišja rupa’ – ne ugrozi, dok će vani velike ‘mačke’ ‘plesati svoje kolo’ i sijati strah među svima koji se usude proviriti iz svojih skučenih skloništa. Te ‘mačke’ će, naime, vrlo pažljivo pratiti ako bi se tko usudio posumnjati  u ono što one nude kao istinsko dobro za sve mlade (i stare) ‘miševe’.

Ljudima poput gosp. Filipovića doista dobronamjerno upućujem jednu biblijsku izreku da nad njom razmisle, jer sve što sam naveo tiče se i naše duše s kojom ćemo jednog dana stati pred dobrog i milostivog, ali i svetog Boga. Vjerovali ili ne. A život tako brzo prođe… Pa je puno bolje na vrijeme zastati …

”Jao onima koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu;

koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim.”   (Izaija 5:20)

Split, 8. travnja 2013.