MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
Bila je to predivna noć, sa blagim vjetrom koji je donosio miris dalmatinskog bilja, zvijezdama jasno vidljivim na tamnom nebu i osjećajem radosnog iščekivanja početka lijepog događaja. Iznad nas su lagano treperile krošnje drveća. Bio je to predah od svakodnevice i savršen završetak dana.
Sada, nakon gotovo godinu dana, mogu reći kako je to meni bio jedan od najljepših dana protekloga ljeta. I posjet još jednom „malenom mjestu srca moga“.
Suprug i ja smo taj dan imali priliku na jedan dan otići iz Splita u posjet dragim mladim rođacima, u Vrliku – Seni i Marici i njihovim kćerkicama. Kroz Vrliku sam imala priliku prolaziti, ali posjetiti je s nekim tko je tu živio nisam imala priliku do tada. Grad se najbolje upoznaje u razgovoru i šetnji s ljudima koji ga znaju, koji su kao djeca hodali njegovim ulicama, peli se na stare zidine, imali omiljena mjesta za igre…
Čitatelji koji prate moje tekstove znaju da sam onkološki bolesnik, i to onaj kojemu se bolest nekoliko puta „vraćala“. Ujutro tog dana, donijela sam odluku: „danas nema nikakvih razmišljanja o pretragama i dijagnozama ni mojih ni drugih ljudi, uživat ću u putovanju do Vrlike, uživat u gradu, glazbi i druženju s ljudima. Predahnut ću ovaj dan. To je iznimno važno za svakog bolesnika, ne samo onkološkog – svakoga koji ima kroničnu bolest – prihvatiti bolest, voljeti sebe i svoje tijelo koje se i dalje bori, ali je naravno kao svaka fizička materija podložno fizičkim zakonima – mijenjanju, starenju… Prihvatiti stanje i živjeti koliko god možeš, čitaj koliko ti fizičko stanje dozvoljava „normalnije“. I uzeti svjesno trenutke predaha – trenutke kada sebi nećeš dozvoliti misli o bolesti. Uživati u onome što voliš, ti si ti, u zdravlju i bolesti. To se nije promijenilo – ne treba sebe pretvoriti u bolest. I uvijek znati znati – nismo samo fizičko tijelo nego puno, puno više.
Od Splita do Vrlike ima oko 70-tak kilometara, a cesta je vijugala kroz zelenilo kroz koje se ponekad uočavala svjetlucava površina Perućkog jezera. Odmah po dolasku poglede nam je privukla tvrđava. Budni stražar nad gradom Vrlikom od 15. stoljeća je bila ova utvrda znakovitog imena Prozor. Tvrđave, utvrde, osmatračnice, utvrđeni gradovi se obično grade na dominantnim mjestima. Tako je i moćni velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je pored brojnih drugih posjeda vladao i ovim krajem, sagradio utvrdu s koje se kontrolirao cijeli kraj. Inače ovaj moćni velikaš sudjelovao je u gotovo svim tadašnjim „igrama prijestolja“ gledavši prvenstveno svoje interese, a tako i oblikujući povijest ovih krajeva. Vukčić Hrvatinić bio je za, pa protiv, pa opet za hrvatsko-ugarskog kralja, sudjelovao u urotama za i protiv bosanskog kralja. Igra je jedno vrijeme bila uspješna pa stječe titule hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih Kraja. Stoluje u Splitu ili Jajcu.
Kao zaljubljenica u povijest razmišljam o ovome svemu dok se penjemo u utvrdu. Ulaz je slobodan, ali treba biti jako oprezan, strmo je, visoko, nema zaštitnih ograda. Inače tvrđava Prozor je zaštićeno kulturno dobro Hrvatske. Dodirujem hrapavo kamenje, još uvijek pojedini dijelovi utvrde su izvrsno očuvani. Gledam u visinu iznad mene kameni zidovi ponosno stoje prkoseći zubu vremena preko 600 godina, a skladno uzidani kamen još uvijek je na drugom kamenu i svjedoči o graditeljskoj vještini. Svemu daje mistični ugođaj lagani vjetar, koji nas osvježava kroz otvore i nisko mediteransko bilje koje se njiše na vjetru i koje je niklo između kamenja. „Život uvijek nađe načina“, pomislim ovlaš rukom dodirnuvši mirisne vlati trave – zelenilo u sivilu starog kamena.
Na ovim našim širim prostorima razmeđa civilizacija, dodira vjera i sukoba kultura te tako i prostora borbi velikih sila za utjecaj u Europi, stoljećima nije bilo mira. Teška i izazovna vremena za ljude ovog kraja bila su desetljeća poslije smrti spomenutog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kada sa Istoka dolaze Osmani provaljujući iz osvojene Bosne, pljačkajući i odvodeći ljude u roblje. Na udaru je granični prostor nekadašnje starohrvatske župe Vrh Rike, koju je u svom djelu „O upravljanju carstvom“ u 10. stoljeću spomenuo car i pisac Konstantin Porfirogenet ( o. a. – više o Vrh Riki i Cetinskoj krajini možete pročitati u putopisu „Cetinska krajina – Ne daj se Cetino, čuvaj svoju mladost…“ objavljenom na portalu Hrvatski glas Berlin u rubrici „Moje razglednice“ ili u knjizi „Putevima duše – europskim metropolama i malenim mjestima srca“). Uglavnom, stanovništvo bježi iz tadašnje župe Vrh Rika i sklanja se ispod tvrđave – stvara se novo naselje, To su počeci današnje Vrlike jer ljudi sa sobom kao dio indentiteta nose staro ime svoga mjesta i daju isto ime novom naselju. I tako od Vrh Rike (naselja iznad izvora rijeke Cetine) nastade Vrlika. Često je to kroz povijest – ovo prenošenje nekadašnjih imena kod stvaranja naselja i gradova jer ljudi su ti koji ih grade, naseljavaju i nazivaju, a ime starog kraja je na neki način zalog kontinuiteta života.
O čemu ćeš drugome razmišljati u utvrdi staroj stoljećima nego kako se živjelo i tko je sve tu boravio. Povijesna crtica kaže kako je kratko vrijeme u utvrdi Prozor u teškim trenucima poslije pada bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva, 1463. boravila kraljica Mara (rođena kao Jelena Branković), supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Jelena kasnije udajom i prelaskom na katoličanstvo uzima ime Mara. Inače, Mara je imala samo 12 godina kada su je udali, a sa 16 je već bila udovica. U igrama prijestolja ljudi su roba sa kojom se trgovalo. Sudbina kraljevstva nije se rješavala samo na bojnim poljima nego i brakovima. Marin miraz je bila cijela država jer je njezin otac bio srpski despot Lazar Branković, koji nije imao muških nasljednika. Ovim brakom pokušalo se na neki način objediniti resurse Bosne i Srbije za obranu od Osmana. Sam Stjepan Tomašević okrunjen je krunom, koju mu je poslao papa Pio II. u Jajcu. Ženidbom je Stjepan Tomašević tako postao i despot Srbije. Dok se za Marinu svekrvu Katarinu Kosača zna da je poslije pada Bosne izbjegla u Rim, gdje je i pokopana u crkvi, za Maru povijesni izvori navode različita mjesta kao njezino prebivalište nakon pada bosanskog kraljevstva.
I ova kratka crtica svjedoči o sudbini žena u kraljevskim brakovima. Velikaške kćeri su imale bogatstvo i povlastice, ali i plaćale visoku cijenu – udavane su u dječjoj dobi, često su morale preći na suprugovu vjeru, živjeti u zemljama stranih jezika i običaja, a u slučajevim političkih prevrata često su prve bile kao strankinje na udaru. I ova crtica svjedoči koliko je plitko svojatanje srednjovjekovnih vladara u službi trenutnih političkih ciljeva. Nacija u suvremenom smislu nije postojala u srednjem vijeku. Ovi prostori često su prelazili iz ruke u ruku pojedinih srednjovjekovnih velikaša, koji su bili katolici ili pravoslavci, a pojedini od njih su bili i bogumili.
Danas se povijesni izvori i događaji selektivno koriste kako bi se dokazao primat jednog naroda nad drugima na istom teritoriju. Podsjetit ću samo na prijepore oko dizanja spomenika kralju Tvrtku I. Kotromaniću u Sarajevu, a poslije i Banja Luci. Pojedine političke elite koriste iz njegovog života ono što im trenutno najviše politički odgovara. Ukratko, bilo kakvo guranje Tvrtka I. i sličnih vladara u kalup modernih nacija izvrtanje je povijesnih činjenica – radi se o srednjovjekovnom vladaru, koji nije imao osjećaj za naciju u suvremenom značenju jer ona u današnjem smislu nije ni postojala u njegovo vrijeme. Zemlja (leno) je bila bogatstvo. Tko je imao više zemlje imao je veću moć. Tvrtko I. kao svaki feudalni vladar iz toga razdoblja imao je osjećaj za jačanje svoje moći, proširenje posjeda kojima je vladao i za to je koristio sve raspoložive obiteljske veze i naslove koji su iz tih veza proizilazili.
Povijesne osobe i njihove odluke, pa i zabilježene riječi u povijesnim vrelima treba promatrati u kontekstu vremena u kojem su živjeli. Kada bi pojedini kralj osvojio pojedino područje njegovi stanovnici su postali njegovi podanici, a da nisu mijenjali svoj vjerski ili kulturni indentitet. Upravo ovdje u utvrdi Prozor prisjećam se riječi Georga Orwella koje najbolje objašnjavaju razloge današnjeg ponašanja političara: „Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ Međutim, je li uloga političara samo da što duže budu na vlasti ili da kreiraju politike koje će biti u službi napretka i neprolaznih ljudskih vrijednosti. Uvjerena sam kako je ovo drugo ispravno. Politika ne smije biti samoj sebi svrha. Prije ili poslije takve političare narod prepozna, a povijest „učiteljica života“ valorizira kako su zaslužili.
Uglavnom, godine 1523. Osmani osvajaju tvrđavu Prozor. Povijesni pisani mletački i turski dokumenti, uglavnom različita izvješća iz 16. i 17. stoljeća, svjedoče o životu poslije osvajanja – utvrdi s posadom od oko tridesetak vojnika, te mjestu ispod nje sa džamijom, dućanima, spominju se stočni sajmovi, te posebice lijepo obrađeni vinogradi.
Druga sila koja se na prostoru Dalmacije bori za prevlast s osmanskim carstvom je Venecija. Ratuje se s Osmanima, a domaći ljudi s ovih prostora bore se uglavnom na strani Venecije. Tvrđava prelazi 1688. godine u mletačke ruke. Međutim, nema mira jer već 20-tak godina poslije ponovo Osmani osvajaju tvrđavu. Na ploči postavljenoj ispred utvrde svjedočanstvo je o tragediji – stanovništvo koje se sklonilo u utvrdu bilo je svo pobijeno. Tvrđava je nakon ovog događaja napuštena, jer ne spominje se više nikakva vojna posada u dokumentima. Penjemo se u utvrdu najviše što možemo vruće je i naporno, ali nagrađeni smo veličanstvenim pogledom na polje, Cetinu i Perućko jezero.
Poslije obilaska utvrde hodamo lijepom šetnicom uz rječicu, sada u ovo ljetno vrijeme gotovo potok i stižemo do Česme. Park je to u središtu grada još od 19. stoljeća, tu je izvor (Vrilo) pritoke Cetine, a voda teče iz šest kamenih izljeva. Park je popločan, s lijepom kamenom ogradom i stepenicama koji nas vode do izvora. Iako je vrući ljetni dan ugodno je ispod visokog drveća, uz žubor vode. Kao i svi prostori uz izvore i ovo je bilo mjesto okupljanja i druženja ljudi. Mjesto je to, gdje ćemo se i mi kada se spusti noć vratiti, jer prostor Česme će biti originalna pozornica izvedbe opere „Ero s onog svijeta“. Libreto opere napisao je rođeni Vrličanin Milan Begović, a glazbu rođeni Splićanin Jakov Gotovac…
Uživamo u razgovoru sa Senom i Maricom i u igri s njihovim malim djevojčicama. Pokazuju nam grad, tu su spomenik spomenutom Milanu Begoviću. Svoj spomenik zasluženo ima i fra Filip Grabovac, pjesnik, profesor i kapelan za hrvatske vojnike u mletačkoj vojsci. Upozoravao je o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici za što je bio i zatvoren. Vidjeli smo i jedinstveni Pločasti most složen od srednjovjekovnih kamenih ploča, koje su izvorno bile nadgrobni spomenici. Ponovo smo otišli i do jedinstvene crkve Svetog Spasa, o kojoj sam već pisala i Glavaševog izvora. Na povratku već u suton zaustavili smo se uz cestu i stali kod jednostavnog spomenika, komada stijene sa jednostavnom pločom. Podsjetnik je ovo na 17. kolovoza 1990. godine i mjesto gdje su postavljene barikade koje su označile početak agresije na Republiku Hrvatsku i pokušaj stvaranja velike Srbije. Godinu dana poslije kolovoza 1991. godine Vrlika je okupirana. Kao da se ona povijest Vrlike s početka teksta ponovila, ljudi su prognani, pred terorom su napustili svoje domove. Uslijedila je pljačka i razaranje povijesne baštine, a posebice sakralnih objekata. Četiri godine poslije ponovo u kolovozu, u veličanstvenoj Oluji, oslobođena je Vrlika i Vrličani su se vratili svome kraju.
I evo, poslije dana prepunog doživljaja tu smo ispod zvjezdanog neba, u iščekivanju početka opere „Ere s onog svijeta“. Glazba je ono što spaja ljude, nekada ne moramo razumijeti tekst pjesme, ali melodija nas često dirne u srce. Osvjedočila sam se i sama kako je glazba u proteklim teškim vremenima uzimanja terapije na mene djelovala smirujuće. Tema opere je potraga za pravom ljubavlju, stoga se bogati mladić Mića pretvara kako je siromah, i ne samo to nego kako je s „onog svijeta“.
Inače, kroz velika umjetnička djela prepoznajemo stereotipe ljudskog ponašanja. Velika djela opisuju emocije, razmišljanja, stvaralašta… ukratko sve ono što je zajedničko ljudima. Tako je i u ovoj operi. Sve na kraju završava veličanstvenim kolom i pjesmom. Ovo djelo, ova predivna opera nadrasla je nacionalne granice i prepoznato je kao univerzalna vrijednost. Prevedena je na devet jezika, a završno kolo izvedeno je i od strane Bečke filharmonije.
Kada jedno umjetničko djelo postane dio svjetske kulturne baštine, tada ono postaje zajedničko dobro čovječanstva. Ukratko, umjetnost ljude povezuje. Naglašava ono što nam je svima zajedničko.
Na kraju dana u Vrlici mogla sam reći samoj sebi još jednom kako nije važno koliko je života ispred mene, važno je da ga živim u potpunosti. I znam tko me čeka na kraju zemaljskog puta.