MOJE RAZGLEDNICE: FONTANE
piše: Marijana Šundov
Zagreb, 14.siječnja 2016./ Ima jedno meni tako drago mjesto u Zagrebu gdje su – nazvat ću ih uvjetno „ neke stvari koje volim“ – fontane i knjige.
U Ulici Hrvatske bratske zajednice smjestila se predivna, moderna građevina, stakleno-mramorna kocka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a odmah preko ceste su fontane. Knjižnica će biti predmet jednog od narednih tekstova.
Danas, tema su fontane – te posebne građevine – proizvod ljudskog nadahnuća i stvaralaštva, a ujedno odraz potrebe i umjetnosti.
Ove fontane blizu Nacionalne i sveučilišne knjižnice konačni izgled i broj dobivaju prošle 2016. godine.
Ukupno ih je 5, a projektirala ih je arhitektica Helena Paver Njirić. Fontane koriste vodu potoka, a u bazenima su instalacije koje omogućavaju igru svjetlosti.
Tako da su navečer fontane plave ili crvene ili zelene – ukratko različitih boja s vodoskocima koji isto tako mogu biti veliki ili mali. Uglavnom uvijek su drugačije. Ove nove fontane obogatile su vizuru grada, ali i omogućile nove sadržaje.
Tako će se sutra 15. siječnja na 25. obljetnicu odnosno Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, upravo na prostoru fontana održati vatromet.
Sretna sam jer radim upravo blizu ovih fontana. Treba mi pješice samo 5 minuta do njih. I kada god imam vremena prije ili poslije posla odem do fontana.
Za mene je to, u neprekidnom ritmu i buci velegrada, mjesto dodira sa prirodom. Zastanem gledajući kako fontane postaju sive, bijele ili plave ovisno o nebu iznad njih. Divim se vodoskocima i žuboru vode koji prigušuje sve zvukove okolo i ponovo osjetim mir i ljepotu života.
Život se stalno mijenja, idu dani i nijedan nije isti kao drugi. Baš kao voda…
Voda koja se stalno mijenja izgledom, a opet ostaje ista podsjetnik je nama ljudima kako sve teče, sve se mijenja. Ako se sve mijenja onda možda ne treba ništa uzimati toliko ozbiljno.
Volim u gradovima mjesta gdje su fontane ili rijeke i uvijek im se vraćam.
Voda je značila život pa su izvori i javne česme bili mjesta okupljanja, druženja, ali i sukoba. Jedan od prvih takvih sukoba opisan je u biblijskoj Knjizi postanka kada Mojsije obrani i pomogne na studencu kćerima midjanskog svećenika Reula, kojima pastiri nisu dali napojiti ovce.
Voda oplemenjuje prostor i daje mu novi sadržaj. Prva ljudska naselja nastaju uz rijeke i uz izvore pitke vode. Kasnije s gradovima nastaju fontane kao rezultat razvoja ljudske civilizacije i napredovanja građevinskih tehnika.
Fontane su ujedno kulturna baština, ali i odraz duše grada. Prema jednom povijesnom spisu antički Rim u 4.stoljeću je imao čak 500 fontana, vodoskoka i 700 javnih bazena.
U Bruxellesu gdje sam neko vrijeme živjela mnoštvo je jezera i fontana. Njihove fontane često imaju skulpture koje alegorijski prikazuju Belgiju i njezine provincije, ali i pojedine događaje iz povijesti Belgije. Mala fontana dječaka „Mannekena Pisa“ jedan je od simbola belgijskog glavnog grada.
Zagreb prema predaji duguje ime jednom zdencu i to upravo popularnom Manduševcu na Trgu bana Jelačića.
Legenda varira jedan put je jedan od junaka stari ban, a drugi put mladi junak. U oba slučaja drugi akter je djevojka Manda – Manduša.
“Mando, dušo, zagrabi ! “, vikne ban ili junak koji je žedan. I tako je izvor vode dobio ime Manduševac, a grad ime – Zagreb.
Trg bana Jelačića ne bi bio tako lijep bez Manduševca. Manduševac mijenja prigodno izgled – ova fotografija na portalu prikazuje ga u onom svjetlucavom blagdanskom koje je jedne godine sa, a druge bez svijeća – ali uvijek su tu akteri koji mu se dive – djeca i golubovi.
Zagreb ima još fontana od kojih svaka ima svoju priču. Međutim ovaj moj tekst o omiljenim mi fontanama ne bi bio potpun bez doista posebnog parka – Strossmayerovog perivoja ili kako ga Splićani nazivaju popularnog Đardina.
Predivno je to mjesto koje sadržava povijesne slojeve predivnog i jedinstvenog grada, samo treba znati vidjeti. Upravo tu na tom prostoru su – Zlatna vrata i zidovi Dioklecijanove palače, ostatci mletačkog bastiona, skulptura Grgura Ninskog djelo ruku velikog Ivana Meštrovića ali i fontana s tzv. „puttom“ (figurom koja podsjeća na anđela).
Park je preuređen početkom 2000-tih, a na ogradnim zidovima su uklesani stihovi velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića koji upravo ukazuju na ljepotu oko nas. Izgrađena je i nova fontana koja nudi vodu za piće.
Koliko sam se puta prošetala Đardinom, zagnjurila ruke i lice u vodu i mislila o uklesanim Tinovim stihovima iz pjesme „Odlazak“ koji tako održavaju mene i svakog sanjara:
„U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.“