MOJE RAZGLEDNICE: OHRID
piše: Marijana Šundov
Nedavno sam preslagivala stvari. U kutiju gdje držim ogrlice, meni iznimne vrijednosti kao uspomene na ljude koji su mi ih poklonili ili prigode kada sam ih kupila, naišla sam na ogrlicu od ohridskih bisera. Dok sam lagano prelazila rukom preko glatkih sedefastih bisera sjetila sam se izleta na Ohridsko jezero i večeri kada sam bisere dobila.
Taj posjet prostoru iznimne ljepote i jedinstvenom gradiću na obali jezera čuvam upravo kao posebni biser u riznici sjećanja. Ohridsko jezero uslijed geografske izolacije i velike geološke starosti jer nastalo je prije ledenog doba, ima poseban ekosustav s oko 200 endemskih biljnih i životinjskih vrsta. Te vrste poput ohridske pastve ili sferne spužve preživljavaju samo tu i to milijunima godina.
I Ohrid, gradić na jezeru, koji je dao ime jezeru i Ohridsko jezero su upisani na UNESCO-ovu listu Svjetske baštine i kao spomenik prirode i kao spomenik kulture. Njegova važnost za baštinu svijeta prepoznata je i potvrđena davanjem njegovog imena jednom od jezera na Saturnovom mjesecu Titanu – Ohrid Lacus (latinski).
Ohridsko jezero nakon višesatnog, izazovnog puta automobilom vijugavim cestama od Skopja, kako se i najbolje može doživjeti neku zemlju, dočekalo nas je osvježavajućim vjetrićem u vrelini ljetnog dana. Nisam doznala kako se zove vjetrić koji je lagano nabirao svjetlo modru površinu jezera i lagano lelujao zelena stabla trske. Blizu obale su skladno plivali bijeli labudovi. Zastala sam na popločanoj šetnici uz jezero zagledana u gradić ispred mene koji se lagano uzdizao kako mu i ime kaže na hridi.
Grad na stijeni „vo hrid“ ili „o hrid“ spominje se prvi put na grčkom jeziku u 3 stoljeću p.n.e. kao Lychnitis, a jezero kao „lihnidsko“ u prijevodu „bijelo jezero“. Grad se spominje i kao Lihindos što znači „grad svjetlosti“. Obale jezera bile su naseljene još u prapovijesti, pojedine iskopine datiraju u 6.000 p.n.e.
O nekadašnjim žiteljima antičkim Grcima svjedočanstvo u Ohridu pružaju ostaci helenističkog kazališta otkrivenog gotovo slučajno 1935. godine, da bi 2001. definitivno bilo otkopano i pokazano nama ljudima 21.stoljeća. Nešto se nije promijenilo tisućljećima – ljudska želja da se ostavi trag, naime, u kamena sjedala teatra posjetitelji su uklesavali svoja imena. Otkopani dijelovi kazališta još imaju iznimnu akustičnost pa se koriste za predstave kulturne manifestacije „Ohridsko ljeto“.
Laganom šetnjom od teatra spuštamo se do još jednog ohridskog kulturnog bisera – crkve svete Sofije za koju vodič kaže kako se ne zna kada je točno sagrađena, ali postoje dokazi o crkvi na ovom mjestu u doba bugarskog cara Samuila iz 11. stoljeća. Ohrid je bio prijestolnica Samuilovog carstva i još ovdje stoje zidine i tvrđava što ih je sagradio.
Uglavnom, crkva svete Sofije je bila sinodna (katedralna) crkva srednjovjekovne Ohridske arhiepiskopije koja je obuhvaćala veliki prostor Samuilove države, a Samuilo je na vrhuncu svoje vladavine podigao na razinu patrijaršije. Slično kao i ostale stare građevine, a posebno crkve, mijenjana je i dograđivana kroz stoljeća, a u doba turske vladavine bila je pretvorena u džamiju.
Posebna vrijednost ovog bisera srednjovjekovne gradnje krije se u unutrašnjosti gdje zidove prekrivaju brojne freske iz 11., 12. i 14. stoljeća. Zanimljivost je kako je car Samuilo, ratovao i protiv hrvatskog kraljevstva. I prije njega u 10. stoljeću odvijali su se hrvatsko-bugarski ratovi, a više povijesnih izvora svjedoče o pobjedi hrvatske vojske pod vodstvom kralja Tomislava nad bugarskim carem Simeonom u bosanskim planinama.
Kralj Svetoslav Suronja vladao je hrvatskim kraljevstvom u doba ratovanja sa Samuilom, nastavivši probizantsku politiku svoga oca. Vodeći se načelom „neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“ Svetoslavova braća koja ga nisu priznavala vladarom Krešimir II. i Gojislav su pozvali Samuila u pomoć. Samuilo čija je želja bila slabljenje Bizanta i njegovih saveznika se odazvao i stigao vojskom u Dalmaciju razorio Trogir i Split te u konačnici bio zaustavljen kod Zadra.
Razmišljam o povijesnim silnicama i isprepletanosti naroda ovog dijela Europe. Naravno, ta ispreplitanost i utjecaj sudbina jednih na druge narode traje do danas i trajat će i dalje. Susjedi su uvijek orijentirani jedni na druge, te ovisno o društvenim (ne)prilikama naseljavaju pojedina područja, migriraju, odlaze, vraćaju se, te ostavljaju svoje tragove.
Najčešći preživjeli tragovi su materijalni, tvrđave ili pak sakralne građevine – crkve, samostani odnosno manastiri pa tvrditi da je nešto nečije pod izlikom „tu je moj manastir iz Srednjeg vijeka pa je to moja zemlja“, a zanemariti sve ostalo – druge narode i druge tragove kultura, ne vodi ničemu dobru.
Biti previše u povijesti, odnosno prošlosti, opasno je i za ljude i za narode. Zaboravi se na sadašnjost, a o budućnosti sa susjedima koje stalno povređujete nekim samo svojim istinama, da i ne govorimo. Historiografija se često prilagođava politici.
Uglavnom, kada znate što želite lako je pronaći dokaze, zanemariti one druge dokaze koji svjedoče o životu drugog naroda na istom prostoru. Svjedoci smo i naše nedavne prošlosti i pokušaja prekrajanja granica silom. Takvi pokušaju rezultiraju velikim patnjama za sve uključene strane.
Već se spustila blaga noć nad Ohridom dok smo razgledali crkvu svete Sofije. Imamo privilegij jer smo s našim makedonskim domaćinima koji nam pričaju o povijesti svoga naroda kojemu čak i danas u modernoj Europi veći susjedi negiraju postojanje te tumače povijesne događaje po svom nahođenju. Koliko je to opasno pokazuje i ruska agresija na Ukrajinu.
Ulice i trgovi starog Ohrida svjedoče o burnoj prošlosti, o mnogim civilizacijama koje su svaka ostavljale svoj trag na licu grada. Vladali su njime, rušili ga i gradili razni vladari. Za vrijeme osmanske uprave Ohrid postaje poznat po ribolovu, preradi kože te kao trgovačko središte na karavanskom putu. Iz vremena ove vladavine ostale su do danas predivne kuće s daškom Istoka uže u svojoj bazi, a šire prema krovu s isturenim balkonima, kaldrme, zanati, stari Bazar sa svojim živopisnim slastičarnicama, ćevabdžinicama, suvenirnicama.
Upravo smo u tom dijelu grada prema preporuci domaćina posjetili dućan koji ima originalne ohridske bisere. Kažu da tajnu pravljenja ohridskih bisera znaju dvije obitelji u gradu, a prenosi se tajna samo po muškoj liniji s oca na sina. Biseri se prave od ljuski sitne ribe plašice (nešto kao naša girica) koja živi u Ohridskom jezeru.
Suprug mi kupuje ogrlicu od bisera kao dar za našu netom prošlu „bisernu“ (30-tu) godišnjicu braka. Dogovorili smo se kako ćemo sačekati s darovima kako bismo ih mogli kupiti upravo u Ohridu. Prema jednoj legendi, biseri su nastali u noći kada se Mjesec okupao u oceanu. Privučene veličanstvenim svjetlom školjke su se digle do površine i zarobile unutar sebe dio svjetlosti. Eto ideje za zaljubljene – biseri su predivan i tako simboličan dar.
Nastavljamo šetnju ulicama ovog jedinstvenog grada prepunog duha minulih vremena, a opet tako skladnog i modernog. Mogu zamisliti zadivljenost putopisca, usuđujem se napisati, moga dalekog kolege Evlije Čelebije koji je u 17. stoljeću putovao Osmanskim Carstvom i iza sebe ostavio čak 10 knjiga putopisa. Posjećujući Ohrid zabilježio da grad ima 365 crkava, jednu za svaki dan u godini.
U srednjem vijeku, Ohrid je bio poznat kao slavenski ili balkanski Jeruzalem. Nije to samo radi crkvi niti slučajno, jer Ohrid je bio sjedište širenje kršćanstva među Slavenima. Radosnu vijest u 9. stoljeću propovijedaju učenici slavne braće Ćirila i Metoda, sveti Naum i sveti Kliment. Oni utemeljuju Ohridsku književnu školu te školuju i pripremaju za evangelizaciju oko 3500 monarha – može se reći kako su utemeljitelji slavenske pismenosti i književnosti. Njima se pripisuje oblikovanje glagoljice i ćirilice iz grčkog pisma.
Posjetila sam manastir svetog Nauma na obali Ohridskog jezera, u podnožju planine Galičice. Internetska pretraga fotografija prije posjeta kompleksu udaljenom nekih 30-tak kilometara od Ohrida nije me mogla pripremiti na čaroliju ovog posebnog mjesta. Inače, volim sakralne građevine, one pričaju priče iz povijesti, ali i više od toga, svjedoče o ljudskom duhu onome koji zna kako „ne živi čovjek samo o kruhu“ – više smo od materijalnog.
Predivni manastirski kompleks od kamena i opeke izgradio je upravo sveti Naum 900. godine i posvetio ga svetim arhanđelima Mihaelu i Gavrilu. Izvan crkve je skladno drveće i posađeno raznobojno cvijeće, a tu su i rajske ptice – paunovi koji se slobodno kreću i dozivaju.
Sam svetac sveti Naum pokopan je maloj kapeli unutar crkve ukrašene freskama koje prikazuju njegov život i čuda. Sveti Naum je bio iscjelitelj pa ljudi hodočaste na njegov grob. Ljubazni domaćini nam pokazuju kako treba kleknuti i staviti uho na njegov grob kako bismo čuli otkucaje njegova srca. Meni je i danas toplo oko srca kada se sjetim ljepote i neobičnosti toga doživljaja. Hoćete li čuti otkucaje srca svetog Nauma prepuštam vama da sami doživite.
Po izlasku iz crkve zastajemo na platou zagledani u tišini u vode jezera. Mir i ljepota su oko nas.
Posjeti ovakvim mjestima duhovnosti i vidljive prirodne ljepote neka nas sjete da ono što je potrebno nije veliko samo ljubiti drugog kao samog sebe. Ne činiti drugome – bratu, susjedu, kolegi, prijatelju, što ne želiš da se tebi čini.
Voljeti svoje, a poštovati ono tuđe i znati kako svaki čovjek, a o narodima da i ne govorimo, pridonosi veličini baštine Svijeta.