LIRIKA SAMOĆE
Ferdo Crnogorac
Za žalit je svako dijete
iz najljepšeg svjetskog grada
dok u sutra sebe sprema
kad pomislim
što ja nosim
u sjećanju
iz mog sela
a što ono nikad nema
Kako ptica gnijezdo svija
gledao sam
prikriveno
dok u njemu jaja nosi
kako smo mi
brat moj i ja
kad se skosi
po strnini k`o od šale
jurišali bosi.
Tko je od njih bio sreće
da mu majka rukom trudnom
sva u srcu
tako nježno uzme jaje
kvočki brižnoj
prisloni mu pored uha
pa da čuje
kako u njem` život kuha
ili kucka
da otvori svijetu vrata
i kako se samo snađe
pa izađe
crno
bjelo
malo pile
ili žuto
milo
ko` grumenčić živa zlata.