Željka je bila jedna od nas. Negdje oko Uskrsa od kolegice S. čuo sam da nije dobro. Tada sam odlučio ne dopustiti da ode neprimjetno. Danas mi je kolegica I. proslijedila osmrtnicu, borba je završena. Oni koji su imali sreću poznavati ju, putovati s njom, znaju zašto ovo i ovako pišem.
piše: Stjepan Poljaković
U svakom poslu postoji nešto što manje volimo.
U poslu nas 24-satnih njegovatelja većina nas ne uživa u čestim putovanjima. Pomisao da nam valja sjesti u kombi i truckati se od 4 do 14 sati, ovisno o pokrajinama, izaziva u nama stanovitu dozu nervoze.
I tako dvadesetak puta godišnje. Dok smo doma, 2-3 dana smo glavom već tamo a kad smo tamo, zadnja tri dana već smo doma. Pa kad dođemo doma ili gore valja nam se „prešaltati“, promijeniti postavke.
To ima svoju cijenu. Tako je godinama živjela glavna junakinja ove priče.
Ako smo sretni putujemo redovito na iste adrese i često u istom društvu, a pomisao da će s nama putovati nama drago biće ispunjava nas utjehom i ohrabrenjem. Radujemo se trenucima zajedništva.
Smrt je nešto na što u našem poslu valja računati. Klijenti odlaze, što smo duže s njima to nam rastanak teže pada, nosimo se s time svjesni neminovnosti istoga. Ma koliko na nešto računali kada čujemo da je netko otišao žalac boli i žalosti izbaci nas iz ravnoteže i tugujemo. Tim više ako je riječ o nekome s kime smo putovali, drugovali, dijelili iskustva, savjete. Ako se radi o dragoj, skromnoj dobroj; od mnogih voljenoj Kolegici.
Željka je bila jedna od nas. Negdje oko Uskrsa od kolegice S. čuo sam da nije dobro. Tada sam odlučio ne dopustiti da ode neprimjetno. Danas mi je kolegica I. proslijedila osmrtnicu, borba je završena. Oni koji su imali sreću poznavati ju, putovati s njom, znaju zašto ovo i ovako pišem.
Ne pišem samo o njoj, ona je primjer, povod. Ona bi se ljutila da ju se negdje ističe, pogledala bi oko sebe i tražila nekoga tko više vrijedi. Bila je spremna podijeliti i slavu i patnju i pjesmu i suzu.
Bila je žižak u gomili, svojim sjajem je obasjavala svijet oko sebe.
Nije patila od toga da ju se prepozna, ona je odrađivala svoj dio, kako u obitelji tako i na „štelama“ i više se brinula za ono unutar sredine u kojoj je boravila nego za vanjštinu.
Kad sam ju o jednom rođendanu poželio posjetiti u njenom domu, zabranila mi je fotografiranje i donošenje poklona.
Skromna i do krvi i kostiju poštena, borbena i draga kolegica. Životne nedaće su ju izbrusile i naučile da prema životu i okolnostima koje on donosi bude u isto vrijeme i „fajter“ i ponizna sluškinja Bogu i bližnjima.
Kolegica I. mi danas reče da je ona po njenoj računici deseta pokojnica među njegovateljicama..
Svi smo mi tokom godina čuli o odlascima, teškim oboljenjima, nemogućnosti da se nastavi dalje.
Niti je Željka tražila a niti itko od nas traži isforsiranu sućut i razumijevanje. Mi smo izabrali svoj kruh, nije da nas je netko bičem natjerao. Pripreme za podcast u kojem sam onomad gostovao su me nagnale da ponovo promislim i da si osvijestim koliko je stresno nekoj domaćici napustiti domaćinstvo koje je u mnogome na nju oslonjeno i preuzeti odgovornost za neko strano domaćinstvo kojem bi za rad kvalitetno pružene usluge trebali dati energiju kakvu dajemo samo najmilijima.
Namjerno razvukoh rečenicu sa što manje zareza, nije lagano za pročitati.
Zvuči komplicirano za shvatiti a kako je za proživjeti i kako sve to sa što manje posljedica preživjeti???
Sve navedeno, svaki uspjeh ima svoju cijenu.
Svjedočim da je pokojna Kolegica u svemu nastojala biti i ostati dobra Majka, Supruga dobra Kolegica, Prijatelj kojega ćemo se s radošću sjećati.
Hvala Bogu na providnosti što nam ju je poslao na put. Rastajemo se od nje u vjeri da ćemo se jednom opet sresti i imati priliku zahvaliti joj se za svaki osmijeh, za sve oblike tješenja i ohrabrivanja.
Do susreta u Nebeskoj Domovini.