piše: Đurđa Vukelić Rožić
Moja omiljena ljetna haljina trebala je spretne ruke krojačice. Krajem toplog proljeća doživjela je nezgodu i kako ja nisam stručnjak i nisam je željela još više osakatiti, bila sam sretna što u kvartu imamo krojački salon. Odnijela sam, dakle, haljinu majstorici. Objasnila mi je da će poderotinu popraviti i nazvati me za dva-tri dana, čim završi s popravkom.
Dva-tri dana. Ili idući tjedan. Kao da će lijepiti stvar pa se ljepilo mora osušiti. Ili će morati u Istru po određenu boju konca i usput se baciti u more koji put. No, dobro. Kako kroz tri dana šnajderica nije zvala, navratila sam do njezina salona. Preko ulaznih vrata u tajnovitu operacijsku salu nisam uspjela ući, mada se navodno deva provukla i kroz ušicu igle. Tko zna kako. Pisalo je: na godišnjem odmoru do 20. 7. Uzdahnuh, bespomoćna. Događaj za koji mi treba ta haljina morat će proći bez te superkiklje. Naći ću nešto u ormaru ili možda uhvatiti na akcijskoj rasprodaji u omiljenoj mi trgovini. Gubitak pola dana, smjer Zagreb.
Da ne gnjavim krojačicu, po njezinom povratku s godišnjeg odmora pričekala sam tjedan dana i nazvala. Da se žena odmori od GO-a. Veoma ljubazno mi je priopćila da će me nazvati kroz dva dana. Čekala sam taj poziv, ne baš kao ozebli sunce, jer bilo ga je previše. Zaželjela sam se svoje predivne oprave koju mi je, usput, kozmetičarka zaderala na svom radnom stolu. Zapetljala se tkanina za neki vijak, polugu, što li. I jasno, gospođa se pravila da se ništa nije dogodilo, profesionalna deformacija. Ili jal, komentirala je da za bakicu u sedamdesetima imam premalo bora. A ja njezine bore ne mislim komentirati, dobar odgoj, što mogu. I sad je na boku haljine bila rupa, zaderotina pod točno 90°. Stranica trokuta koja je visjela onako bespomoćno otrgnuta imala je hipotenuzu duljine možda čak i osam centimetara. Za podsjetiti se Pitagore i poučka a² + b² = c². Samo što nisam shvaćala kako mi sada Pitagora sa Samosa pomaže, makar je ona trojka iz matematike odlučila da ću studirati zemljopis i povijest, a ne fiziku, recimo.
Došla je i Velika Gospa. Znano mi je da se u to vrijeme Zemlja odgurne, ritne ili što god, nagne i udalji od Sunca, bar sjeverna hemisfera, a to smo mi, i moj stan i krojački salon u pitanju. Noći su svježije, komaraca ni nema više. Ipak, za uspomenu i dugo sjećanje na ljeto 2026., ostavili su nam virus Zapadnog Nila. Ništa strašno, komarice su nas već cijepile, nemamo brige s SCZHR-om. I da, konačno se, ali baš lijepo, spava. Pa sam tako bez nesanice nešto manje razmišljala o svojoj prekrasnoj, skupoj opravici od nježnog svilenog muslina.
Voljela sam taj svileni muslin i nešto lahora u kosi, nekoliko remenčića sandalica, i eto opet djevojke u ljetnoj haljini. Bilo je dobro znati da još uvijek mogu i ja biti dobra lektira za muške oči iza sunčanih naočala, tek toliko da se nahrani moj obespravljeni, zahrđali, po domaće rečeno, zahireni ego. Dobrobit ona tri kuta kuće i obitelji bila mi je uvijek u prvom planu. A sad eto, ta haljina bila je svojevrsno buđenje, proboj, povratak samoj sebi. Glavoderi, odnosno žepoderi su pretpostavljam nesretni zbog toga.
I dok gospoda i gospari čitaju omiljeno, lepršavo štivo u ljetnim haljinicama ulicama užarenog grada, a „Vještice” pjevaju: „Djevojke u ljetnim haljinama volim…”, bez kukičanih tabletića, ja sam mlada i poletna, bez briga o ludnici zvanoj budućnost, ono; faks, oltar, posao, bebe, vrtići, škole, faks, oltari… Bila sam svoja, ali – bez omiljene mi, otete haljine. Uvijek kamenčić u cipelici. Dovoljno sam stara da znam da je to OK, najčešće nešto žulja i tišti u svakodnevici i životu općenito, hvala Bogu da nema veće frke. Sizifu je ostala njegova hrid.
Nakon Velike Gospe, jer krojačica je išla na Bistricu, čula sam od njezine susjede koja je sjedila u kafiću na placu kad i ja, stol do, svaka sa svojim društvom. Namučili su je čukljevi, žuljevi, natisci i umorna duša; pješačilo se čitavim putem. Otečenih nogu do kraja tjedna nije je bilo u butigi. Ipak sam navratila ne bih li bar pozdravila svoju haljinicu kroz zaključana ulazna vrata, da pokupim dobru vibru, a i da nju ohrabrim u toj zastrašujućoj situaciji. Nadala sam se da joj nedostajem bar upola toliko koliko i ona meni.
U ponedjeljak, jer javila mi je medicinska sestra iz doma zdravlja da krojačica više nije na bolovanju, uputim se hrabro u krojački salon, s uvjerenjem kako ću biti ljubazna i fina. Uđem, a ono moja šnajderica koju već i sanjam, sjedi uz kavicu s nekom ženom. Odmah su me ponudile kavom i domaćica keksom, drito iz originalne kartonske kutije. Sjela sam na drveni stolac usrdno gurnuvši na rub sjedala vrećicu s nekom tkaninom unutra. Vrećicu nisam prepoznala, možda nije moja haljina, sirotica. Žrtvovala sam sve svoje principe za dobrobit moje ljubljene obleke. Nakon što mi je majstoričina kolegica gatala (ne na travi, op. a.) iz soca šalice, svega i svačega nadrobljenoga, nesuđena krojačica moje ljubljene haljine se nadovezala, zureći u crno dno svoje šalice: “A ja vidim da će Vam haljina biti gotova u petak.” Sretna, skočila sam u obližnji dućan, kupila ciglicu kave i dvije kutije keksa. Nek se cure časte, bit će moja robica prije i bolje uređena. Malo mita ne škodi…
Desetak dana kasnije zamolim najboljeg supruga na svijetu da svrati u krojački salon i podigne moju haljinicu, uz uputu da majstorici ostavi lijepu napojnicu. On je veliki šarmer, spasit će moju nevinu haljinu iz njezinih šapa, makar i poderanu. Nakon toga, moram je spasiti od njegovih šivaćih majstorija. Naime, on odlično šije i krpa svoje radne hlače na staroj Singerici na nožni pogon, naročito džepove iz kojih stalno nešto ispada poput, recimo, ključeva automobila. A hlače imaju rupu od zavarivanja čudesa u hobi-radionici kada glumi majstora. Pas Campi je odustao od traženja tih ključeva po vrtu i dvorištu, dojadilo mu.
Eto najboljeg supruga na svijetu oko podne doma, praznih ruku. Kaže, baš se lijepo zabavio s Katarinom, šnajdericom, njezin brat je išao s njim u osnovnu školu, služio je u mornarici, ma, sve super. Obzirno sam pitala gdje je moja haljina. A on: “Jadna Katarina, otekli su joj prsti do te mjere da joj ruke izgledaju kao slonovske šape.” Znam ja, slonovi nemaju šape, no ne želim cjepidlačiti, niti dolijevati ulje na vatru. Već sam ionako ljuta vještica kojoj pod nogama gori, a sada mi je već bilo prilično jasno da je moja haljina izgorjela poput svih onih sirotih šuma na obali. Dugo vruće ljeto, ništa se tu ne može. Eventualno pustiti koze da pasu i brste šikaru i travu, no to sad nema veze sa šnajderajem. I šnajdericom.
Odmah zovem sestru Vedranu. Je, je, bila je šivačica na pregledu, dobila neke lijekove, sva je natečena, morat će na testove alergije, izgleda da je alergična na već nešto. Pomislih, na moju haljinu. Tko zna kada je u tim svojim napaćenim rukama zadnji put imala tkaninu od prirodnih vlakana! Kada sam šarmera upitala zašto nije donio haljinu doma, „est quod est“, prokomentirao je da sumnja da Katarina moju haljinu ne može naći među svim onim nagomilanim vrećicama na policama uza zid. Od stropa do poda.
To je sad već postalo frustrirajuće. Stiže nam miholjsko ljeto; bude li lijepo i toplo, još mogu obući svoju ljubljenu opravicu. Nakon četrnaest dana čekanja, krećući se u smjeru navedenog krojačkog salona, sva u stresu, s grčevima u želucu i drhtavih koljena, ponavljala sam tekst kojim ću namoliti Katarinu da mi vrati opravu – „statim, extemplo et subito, right away, now, jetzt!” Odmah, ako se ne razumijemo. A kad tamo, cedulja s unutarnje strane vrata krojačkog salona zalijepljena selotejpom: Na godišnjem sam odmoru. S mora se vraćam za dva tjedna. I potpis. Tamo je još ljeto…
Zahladilo je ovdje na kontinentu, u unutrašnjosti. Izvukla sam jesensku garderobu iz kutija i ormara, s tugom gledajući praznu vješalicu svoje omiljene haljine. Nakon što je i rujan prošao, na povratku s posla dočekala me moja kći, gimnazijalka, koja isto tako obožava tu haljinu i nadala se da ću joj je bar jednom posuditi:
– Gledaj, mama, tvoja krojačica i njezina kći na Mariji Bistrici. Na Facebooku. Postavila mama moje frendice Suzi.
– Da, znam da je išla na hodočašće.
– Pogledaj, molim te.
– Znaš da mene društvene mreže ne zanimaju.
– Mama, ali njezina kći, Suzina školska nosi tvoju haljinu! A rekla si da ćeš je posuditi meni…
Nije gotova ova vruća ljetna priča, mada se danas naoblačilo. Ne moramo se još rastati. Kad biste samo znali što mi je frizerka učinila od kose! Gnijezdo za vrane, nekakvu kombinaciju mini-maxi-mini vala, ma što, frčkavu košaru s viticama tanušnih šiba što štrče na sve strane, posve nepokorene. Odraz moje vlastite glave u zrcalu podsjeća me na od mraza posjedjeli grm paučaste krizanteme. Ljeto, kažem ja, opako, dugo, pakleno vruće ljeto.
I jasno, svaka slučajnst je – slučajna.