piše: Štefica Vanjek
Svaki dan gledamo videa divljih svinja kako harače po ulicama gradova, a lisice se više ni ne skrivaju. Divlje životinje postale su pitome jer lako nalaze hranu u prenapučenim gradovima a šume i divljina se uništavaju.
Ali, zato su ljudi podivljali.
Evo, na primjer ja, kad sam otvorila račun za vodu pao mi je mrak na oči a slova počela plesati najluđi step. Nije mi smetao glaukom ni slabiji vid da pročitam cifru 95 eura! Devedeset pet vas gromova drmalo i onoga tko određuje cijenu i po čemu (nisam čitala sve one imele nakalemljene na kubik vode). Nas dva umirovljenika ne znam kako smo potrošili u mjesec i pol 24 kubika vode (pišem mjesec i pol jer su očitavali polovicom 8 mjeseca a račun je za 7 i 8 mjesec).
Bijesna sam još i danas dok ovo pišem, nemam vrt da zalijevam svaki dan osim par biljčica koje održavam na životu. Nemam bazen da ga svaki čas praznim i punim. Rublje se pere kada se nakupi za perilicu, a ne svaki dan, jer nemamo ni bebu ni djecu. Tuširamo se prema potrebi, ne punimo kadu. Pa, kako onda tolika potrošnja vode? (majčicu vam vašu, dvije trećine pucanja dotrajalih cijevi zbog neodržavanja i rovanja po gradu plaćamo mi sirotinja, a bogataši pune bazene na više mjesta).
Odmah danas idem kupiti 12 crnih gaća, za svaki mjesec jedne da što manje perem. Ako me proglase nenormalnom super, besplatno tuširanje, hrana i grijanje. Ili ću kao moja pokojna baka kupovati široke suknje i hodati bez gaća, a samo jedne čuvati za doktora.
Ako ubuduće prođete pored mene a ja smrdim kao „Ekoflor“ ili „Širjan“, znajte, štedim svaku kapljicu vode da kulaci imaju za bazene.
Bijesna sam jer je danas moj suprug išao u bolnicu provjeriti jel još na istom mjestu ( jedva sam ga natjerala nakon zadnjeg iskustva iz bolnice kada ga je sepsa skoro riješila), invalidskih mjesta, normalno, nema slobodnih jer se nečiji sinek s BMV-om navezao i još invalidu pokazao srednji prst (najradije bih mu probušila gumu ili taj prst gurnula u š… da mu ispadnu oči, da se idući puta naveze gdje treba, em ti onoga tko te odgojio razmaženog i neempatičnog).
Kod specijaliste, normalno, gužva. Invalid nema gdje sjesti, eventualno na pod ako se može spustiti i ustati. U ordinaciji specijalista sjedi za laptopom, ne diže pogled prema pacijentu već medicinski brat opisuje problem što doktor upisuje na laptopu. I dalje ne gleda već pošalje muža na ultrazvuk i kaže gdje. Šepajući sa štapom odvuče se muž do ultrazvuka i već meni putem skida sve s neba jer sam ga natjerala na taj pregled.
Otvori sestra vrata i pita:
“Da li je naručen?” (Aha, u tom grmu leži zec!)
“Poslao me je kirurg“, naivno će moj muž.
„Gospodine, ne ide to tako, morate se naručiti na šalteru!”
Sada mu već mrak pada na oči (sad mi skida i cijeli svemir). Treba opet hodati do šaltera na početku bolnice. Propješačit će danas više nego cijele godine (mogli su ga i na Sljeme poslati). Na šalteru ponovo čekanje, uzeti broj pa kad dođeš na red (ne benda nitko pet posto što si invalid). I onda, šok i nevjerica. Razrogačenih očiju gleda papir koji mu je službenica gurnula kroz prozorčić – datum ultrazvuka za godinu dana! U sebi psuje Beroša koji je nabavio uređaje koji skupljaju prašinu a on je natrpao džepove, umjesto da je nabavio uređaje koji svakodnevno trebaju pacijentima. E, ne dao Bog da dođem njemu u ruke svašta bi od mene pristojne nepristojno čuo. Ponovo se vrati do onog specijaliste i on konstatira da to nije ništa opasno a nije ni vidio što je i otpravi muža neobavljena posla doma (trebao ga je pitati u kojoj privatnoj klinici radi, eto termina već sutra).
Eto, tako počinje „odstrel“ umirovljenika bez kontrole, kao za divlje svinje, dok ne pocrkamo od „dobrote“ koju nam svakodnevno servira ova vlast. Odstrel divljači kontrolirano provode lovci kako se ne bi ugrozio opstanak, a odstrel umirovljenika ne treba čuvati jer ne mogu više rađati sirotinju djecu pa što ih više ode na nebeske livade to bolje za vlast, ostat će više love za povlaštene mirovine.
„Bože oprosti im, ne znaju što čine“, rekao je Isus prije 2026.godina ili više, tko to sigurno zna. Ali, ja nisam Isus i ne opraštam više nikome.
U našem lijepom gradu koji promovira lječilišni turizam, nas umirovljenike sistematski truju smradovima sa svih strana svijeta. I to tako intenzivno, da ćemo biti poznati po vozanju boca s kisikom nas plućnih i srčanih bolesnika. Više odstrela nam ne treba.