piše: Slavica Jurčić
Staričine ruke bile su modre, tijelo nemoćno, a ipak je imala toliko snage da kćerki ispriča svoju priču.
„Znaš, draga moja Marina, sada ti moram priznati nešto. Ti imaš i brata i sestru“, šaptala je majka svojoj kćeri koja nije mogla tim riječima povjerovati.
„Moja sestra je bila siromašna, a ja sam bila sama i mogla sam te othraniti pa je ona tebe dala meni.
U mojoj sobi je kutija s nakitom. Na njenom dnu je tvoj krsni list i tamo sve piše. Ima tamo i pismo moje sestre Jelene, tvoje prave majke koja živi u Slavoniji. Idi i nađi je nakon moje smrti!“
Marina nije mogla vjerovati ovim riječima. Tiho je zaplakala.
Njena majka joj nikada nije spominjala sestru i pomislila je da joj je majka izgubila razum.
Toga dana Marina se vratila u kuću koja je imala miris po narančama i cimetu. Počela je tražiti dokaz i našla ga je u kutijici s nakitom.
U pismu je pisalo: „Ljube moja, molim te čuvaj moju Marinu! Najmanja je od moje djece, a nas je u kući puno. Ona je više na našu familiju, osjetljiva i nježna i bit će joj bolje s tobom.”
Strah i tuga nakupili se u mladom srcu lijepe djevojke.
Tko je njena prava majka i hoće li imati snage da ju upozna? Uvijek je voljela Ljubu koja joj je pružila sve.
Toga dana Ljube je ispustila svoju dušu i oprostila se s ovim svijetom. Marina se osjećala usamljenije nego ikada.
„Možda oni mene nisu htjeli?“ mislila je Marina, ali ipak joj je srce tuklo na pomisao da ima brata i sestru.
Zaključala je kuću, zatvorila kapiju te još jednom udahnula miris ruža iz vrta.
Krenula je u potragu za roditeljima, bratom i sestrom.
Vlak je polako išao, a žitna polja su se prostirala u nedogled. Nikada Marina nije bila u Slavoniji.
Sišla je u Vinkovcima i raspitivala se kako doći do sela gdje živi njena obitelj.
Neki mladić joj je pokazao na ambulantu i rekao da doktor ide u to selo posjetiti jednu bolesnicu.
Mladi doktor se zagledao u ovu lijepu gradsku djevojku. „Što ona radi u ovoj zabiti?”
Marina nije htjela otkriti razlog svoga dolaska. Gledala je iz auta okolicu i ispitivala doktora o svojoj obitelji. Otkrio joj je da ide k njima jer je starica na samrti i mora joj dati morfij jer trpi strašne bolove.
„Sada nema natrag, nema odustajanja“, mislila je ona. Ugledala je malo dvorište i kućicu.
Kuća je bila lijepa, čista i mala. Oko nje je bio vrt u kojem je bilo ruža i raznog drugog cvijeća.
Oko staričinog kreveta skupila se njena djeca, plaču i mole se. Tu je i svećenik.
Marina je pogledala u svoju majku koja je digla pogled prema njoj. “Dijete moje ,Marina!“ rekla je slabim glasom. Djevojka se spustila do nje, kleknula, primila njenu ruku te je tiho zaplakala.
“Više nisam sama. Imam brata i sestru koji me vole i koji su me čekali, a ja nisam znala za njih,“ šaputala je ona pred svojom pravom majkom. Na svojim ramenima osjetila je ruke brata i sestre.
Ova siromašna obitelj dočekala je svoje dijete i svoju sestru, a Marina je našla mir i utjehu u okrilju svoje prave obitelji.