piše: Esad Redža
Magla se te večeri spustila na stari grad kao da ga želi sakriti od samoga sebe. Profesor je izišao iz malog, zadimljenog lokala u kojem je proveo sat vremena uz čašicu koja mu je samo malo omekšala rubove dana. Krenuo je prema stanu zadanom putanjom.
Pri svakom drugom koraku okretao bi se oko sebe, lagano, gotovo svečano — na jednoj nozi, kao da pleše. Bila je to njegova gesta plesača u magli. Pred samim ulazom ugleda poznatu siluetu: susjeda, prodavačica iz parfumerije — mirisna, uredna, lijepa u svojoj jednostavnosti.
Svake večeri je tražio ples. Svake večeri bi ga ona odbila, s osmijehom koji je više skrivao žal nego podsmijeh.
„Hoćemo li večeras?“ upita profesor, pružajući ruku kao da su na pozornici, a ne na mokroj kaldrmi staroga grada.
„Ne večeras,“ reče ona, kao i uvijek. „Znate da ne plešem.“
Profesor se nasmije, nakloni se i tiho reče:
„Vi najbolje znate da ljudi uglavnom smrde.“
Ona ga pogleda začuđeno, kao da ne zna je li to uvreda, istina ili još jedna njegova pijana mudrost.
Tada, kao da želi izreći sve što je godinama nosio u sebi, nastavi:
„Umro je čovjek u njima. Sve ostalo je suvišno reći… osim možda da je ljudskost najfiniji parfem.“
Magla se zgusne oko njih, kao da sluša. Prodavačica ga pogleda bez žurbe, bez obrambenog osmijeha — kao da joj je taj stih otvorio prozor u njemu koji prije nije vidjela.
„Vi ste stvarno nepopravljivi,“ reče tiho.
Profesor napravi još jedan, mali, magloviti piruet i krene prema ulazu. Ona ostane stajati na ulici, u magli, s blagim mirisom parfema oko sebe. I prvi put nije sigurna je li ga večeras stvarno trebala odbiti.