HRVATI I VATIKANSKA IDEJA UJEDINJENJA CRKAVA

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Split/Dvije podjele, ona u jedanaestom stoljeću …podjela latinske i bizantinske Crkve, te ona u šesnaestom stoljeću …podjela unutar latinske Crkve, bile su podjele s posljedicama za teologiju, društvo i kulturu. Od tada pa sve do danas živi ideja sjedinjenja, osobito ideja sjedinjenja istočne i zapadne crkve, katolika i pravoslavlja. Događaji kroz prošlost jasno pokazuju, da je ta ideja, pretežito poticana od katolicizma, imala u prošlosti za cilj u prvome redu ekspanziju katolicizma prema istoku. Kad god je Katolička crkva doživljavala gubitke i poraze na zapadu oživljavala je ideja

sjedinjenja radi nadoknade na istoku. Ta ideja bit će sve jača što položaj crkve na zapadu bude teži.

Pad komunizma otvorio je velike mogućnosti prodiranja katolicizma u Rusiju i dalje prema istoku, a hrvatski teritorij gdje se križaju i sukobljavaju i germanski i katolički i slavenski utjecaji i interesi ima vrlo važnu ulogu u toj borbi prodiranja katolicizma u pravoslavnu sferu.Hrvati po vjeri većinom katolici još su od početka srednjeg vijeka služili Vatikanu kao uporište za njegovu istočnu politiku. Jedan dio Hrvata bio je upotrijebljen u borbi kršćanstva protiv islama u toku petnaestog do devetnaestog vijeka, oni su za tu borbu pretrpjeli veliki gubitak u krvi u međusobnom istrebljivanju i u materijalnim dobrima, koji su Hrvati dali u borbama za tuđe interese.
I težnje za zbližavanjem Hrvata i Srba bile su ujedno i težnje i ideje sjedinjenja crkava. No pošto se pravoslavlje kod Srba oduvijek identificiralo sa srpstvom, a srpstvo se počelo smatrati sinonimom političke dominacije time je ideja sjedinjenja crkvi pretrpjela snažan udarac.

Na panslavenske i sveslavenske osjećaje kod tadašnjih hrvatskih intelektualaca u veliko je utjecala katolička crkva sa svojim univerzalnim težnjama, a naročito sa idejom sjedinjenja istočne i zapadne crkve. Tu ideju sjedinjenja donijela je protureformacija, bila je to težnja da se nadoknadi gubitak, koji je rimska crkva pretrpjela na zapadu uslijed reformacije. Rački, Pavlinović i osobito Strossmayer, te mnogi drugi istaknuti katolički svećenici, te intelektualci onog vremena smatrali su da je slavenstvo i jugoslavenstvo potpuno u skladu sa univerzalnim težnjama katolicizma i sa tada proturevolucionarnim i apsolutističko-monarhijskim karakterom pravoslavlja. Smatrali su taj savez idealnim rješenjem protiv tadašnjih revolucionarnih ideja zapada. Ideologija narodnog jedinstva postala je vodeća hrvatska ideologija predratne inteligencije i bila je jedan od osnovnih činilaca koji su doveli do stvaranja Jugoslavije.

Najvažniju ulogu odigrava Strossmayer, koji u naš narodni život ulazi na spojnici zajedničke zapadne kulture. On nije mogao realno proživljavati prošlost hrvatskog naroda, jer je nije kao pretopljenik i stranac ni baštinio ni primio s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja. Kao takav on je sklon sveobuhvatnim općim idejama i kršćanskom zapadnom univerzalizmu, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. Njegove zamisli bile su pogrešne i očite, jer nije vidio, da na Jugu žive tri različita naroda i što nije shvatio , da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip. Kao pretopljenik on nije mogao zamijetiti da su se hrvatska bitnost i osobnost vjekovima formirali i razvijali i da se na njima izgradio hrvatski narodni karakter drugačiji od karaktera svakog drugog naroda na Jugu.
On je gledao samo spoljašnost koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio bitne različitosti, te je u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo narodno ime. Iz znanja ili neznanja on je umjesto hrvatskog imena za naše kulturno stvaranje uzeo jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je prostore za uništenje i kidanje naše tradicije, postavio je prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vjekovima stvarana. I iz razloga jer su sva srpska kulturna i druga nastojanja i stvaranja vršena u duhu srpskom, on nije uspio u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, niti da stvori kulturnu sintezu svih naroda na Jugu. Njegove ideje i ideje tadašnje Katoličke crkve pokazale su se pukim romanticizmom koji je krvavo završio.

Njihov put kojim su tada kročili u kasnijem nastavku izgubio se u stranputicama. Jugoslavenstvo se nije pokazalo mjestom koje bi bilo sinteza svih naroda na Jugu, ono i nije bilo stoga uzeto, nego radi ekspanzije katolicizma prema istoku i kao izlika da se Hrvatima kroz vjekove stvarana narodna posebnost uništi.
Kao kod Srba pravoslavlje, tako se i kod Hrvata s vremenom katolicizam izjednačio sa hrvatstvom, a samim time hrvatstvo je stavljeno u službu univerzalnih težnji Katoličke crkve. Te težnje danas su iste kao što su bile u prošlosti. Katolička crkva danas potaknuta svojim teškim položajem i krizom u koju je vlastitim neradom i greškama upala izlaz vidi u ujedinjenju crkava, a u novom europskom okviru vidi odličnu priliku ostvarenja tog cilja. Stoga ona zdušno potiče i Hrvate na novu uniju, baš kako ih je poticala i u vrijeme stvaranja prve Jugoslavije. Novih Račkija, Pavlinovića i Strossmayera, koji to podupiru ne manjka.

U današnji teški položaj katolicizam je zapao iz razloga, jer je Crkva sve manje Crkva. Redovito šuti pred zlom, koje iznutra rastače društva i sve njegove vrednote umjesto da diže glas protiv zla, jer upravo tako se stječe vjerodostojnost svjedočenja Evanđelja. Crkva je materijalno obogativši osiromašila duhom. Bogata Crkva postala je ropkinja svjetskih moćnika. Pravi duh Evanđelja ugrožen je prvenstveno bogaćenjem Crkve, koja kao takva ne može narodu pokazati pravi put Evanđelja. Crkva se još održava ne iz razloga što dosljedno slijedi Evanđelje, nego prvenstveno zbog velike uloge u novcu. Svećenici su danas više menadžeri, a tek onda pastiri. I mnogi skandali odbijaju od Crkve sve veći broj građana i Crkva jednostavno nema moći zadržati vjernike.
Stoga su potrebne reforme kojih nema. Reforme koje bi Crkvu modernizirale i prilagodile zahtjevima suvremenog svjetovnog društva. Crkva mora ponuditi drugačiji autoritet, koji će se zasnivati na autohtonosti kršćanskog života, a ne na pukoj moći. Kako sada stvari stoje kršćanstvo će i dalje gubiti svoje značenje u društvu i opadat će uloga religije u društvu. I dalje će se smanjivati broj članova vjerskih organizacija i pohađanje vjerskih obreda, a moralnost u društvu bit će potisnuta još više.

Primjer teškog stanja u Crkvi svugdje je vidljiv, a najbolje ga oslikava stanje u Njemačkoj u kojoj  se 2010 godine samo 45% građana izjasnilo kao vjernici. U toj godini više od 180.000 vjernika napustilo je Katoličku crkvu, a više od 150 crkvi je zatvoreno i prodano u bescjenje.
Jaka Crkva može se ostvariti samo u jednostavnom i neustrašivom naviještanju i propovijedanju pravog Evanđelja. U protivljenju nasilju današnjih svjetskih moćnika, koji svijet i društvo okreću materijalnom i time ispred Boga stavljaju vidljivo i prolazno.
Drukčije rečeno Crkva se treba staviti u službu narodu. Njena današnja djela nisu u skladu s vjerom. Ona mora imati djela kojih danas nema, jer vjera bez djela je mrtva .
Bitno za Crkvu je odvojiti se od saveza s kapitalističkim sustavom i s povlaštenim višim staležima, te početi snažno i beskompromisno isticati evanđeoski socijalni duh ljubavi prema potlačenima i siromašnima, jer jedino tako može povratiti izgubljeno povjerenje.To bi bila formula koja bi gubitke i poraze pretvorila u pobjedu.

Ali u tome pravcu se ne ide. Crkva se radije opredjeljuje za metode koje joj u prošlosti nisu donijele uspjeha. Ona i danas u novim integracijskim procesima vidi svoju šansu za ostvarenje svojih težnji i nadoknadu svojih gubitaka, bez obzira na činjenicu što će tako mnogi mali narodi izgubiti svoju vlastitu slobodu i bez  obzira na to što je to protivno Evanđelju, koje se protivi i osuđuje svaku vrst ropstva i robovanja, svakoj nepravdi i izrabljivanju čovjeka po čovjeku i naroda po narodu. Božja je volja da čovjek bude slobodan, a ljudi mogu biti slobodni samo u svojoj državi, gdje im tuđinac neće otimati njihova bogatstva i izrabljivati ih, nametati svoj jezik i kulturu.

Bog je jedinstvo i harmonija različitosti, a nije monolitna identičnost. I Isus je rođen usred jednog naroda, jedne povijesne sredine i to nije slučajnost, već isticanje da i Bog poštuje i naglašava temeljni zakon o konstituciji čovječanstva koje je stvorio, a on se očituje u tome da čovjek prirodno pripada čovječanstvu pripadajući jednom narodu. Stoga je u krivu svaki onaj kršćanin koji kaže, da se od više naroda ima praviti jedan narod, da se narodi trebaju integrirati. Nametati stoga Hrvatima obvezu da zbog “viših“ razloga imaju prihvatiti integracionu ideju, znači gurati ih u vlastitu životnu nesigurnost, u krajnjoj liniji i u propadanje.

Jedinstvo kršćana je potrebno, no ono mora ići realnim vjerskim kanalima, a ne u zamjenu za ropstvo ili pak nestanak malih naroda. Jedinstvo kršćana je potrebno da bi se u njima očitovala svijetu ljubav Očeva koja se pokazala darivanjem jedinorođenog sina, da bi svi ljudi bili jedno u Kristu, da se ostvari Kristova želja i molitva u kojoj on govori : Molim za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene, da svi budu jedno, kao što si ti Oče u meni i ja u tebi tako neka i oni u nama budu jedno, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao ( Iv 17,21 ).

Kakve su danas realne mogućnosti ostvarenja ideje ujedinjenja ? Kakve su šanse za Novi Život kršćana, za savršeno jedinstvo?

Teško je nadati se ujedinjenju u dogovorima koji zahtijevaju prihvaćanje papinskog primata, katoličkog nauka o sakramentima, naročito svetoga reda i euharistije, jer neki pravoslavni krugovi uopće ne prihvaćaju valjanost katoličkih sakramenata. Tako da teško može doći do ujedinjenja sa kompletnim pravoslavnim korpusom.
Patrijarh Moskve i cijele Rusije Aleksej ll jasno piše papi Benediktu XVI i odgovara što misli o ujedinjenju. On u odgovoru kazuje da postoje veliki izgledi za razvoj “dobrih odnosa“ što u konačnici ne implicira na ujedinjenje.

U pogledu ujedinjenja obje strane predbacuju drugoj za raskolnički čin. Velike su zapreke za uspostavu punog jedinstva. One ostaju neriješene. Prava zapreka nalazi se na teološkoj razini.
I tiče se spora oko vrijednosti nekoliko objavljenih istina, a najznačajniji je nauk o papinom primatu nezabludivosti. Dok katolička vjera punu učiteljsku i pastirsku vlast, te njegovu nezabludivost u proglašenju konačnih istina vjere smatra objavljenom istinom, dotle pravoslavni uvažavaju samo simboličnu, počasnu vrijednost papinske službe kao prvog među jednakima, te katolički nauk odbacuju.

Druga se sporna pitanja tiču nauka o čistilištu, te dogmi o Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju, gdje situacija u pravoslavlju nije do kraja jasna – dok se poveći dio teologa odlučno protivi katoličkim definicijama kao nespojivim s pravoslavljem.
Katolici imaju jasan stav da ujedinjenja ne može biti bez prihvaćanja prethodno navedenih objektivnih istina, odnosno dogmi. Bez toga pravoslavna strana nalazi se u stanju krivovjerja i raskola opasnog za osobno spasenje svakog vjernika koji u tom stanju svjesno ustraje.
Pravoslavci s druge strane kažu: Svi nespojivi elementi su po nama krivi nauci i po njima Katolička crkva je zapala u krivovjerje i raskol. Uvjet ujedinjenja je stoga samo odricanje od pogrešnih nauka i sjedinjenje sa stranom od koje se doktrinirano zastranilo, odcijepilo i otišlo u sektaštvo.

Kako vidimo tu neće, da bi došlo do ujedinjenja, pomoći nikakav integracioni proces na tlu Europe i gledajući s tog stanovišta ideja ujedinjene Europe je jedna zabluda, jedna promašena ideja, a blagoslov Katoličke crkve toj ideji nije ništa drugo, do li blagoslov ropstvu i porobljavanju malih naroda među njima i hrvatskog  naroda, od strane velikih i moćnih imperijalističkih europskih naroda.