SASVIM OBIČNA PRIČA

Proljeće u Velikoj Gorici, a može i bilo koje drugo godišnje doba, i bilo koji drugi grad
piše: Sonja Smolec

Ovo je jedna sasvim obična priča. Mogla je biti ispričana ili napisana i u nekom drugom gradu. Ali nije.
Velika Gorica, jedan od najvećih gradova u lijepoj našoj, čist, uredan, u konkurenciji 5300 europskih gradova, osvojio je Srebrni cvijet Europe – renomiranu nagradu europske Asocijacije za cvijeće i okoliš Entente Florale koja je dodijeljena 9. rujna 2004. godine u francuskom gradiću Aix leis Bains.
Zasluženo. Gradska uprava se i prije i poslije toga trudila u gradu održati visoki standard čistoće. Mogli bi poslužiti kao primjer mnogim gradovima u svijetu i mogao bi i prije same Hrvatske postati član EU. Tu neću govoriti o onim građanima koji još nisu ekološki ili drugačije osviješteni. Osvijestit će se. Kad – tad.

Ovo je bio samo uvod. Tema je sasvim drugačija. Tako je to s nama koji pišemo. Moramo o svemu i svačemu prije nego skrenemo na pravi put. S proljećem i lijepim vremenom, na ulicama i parkovima ima sve više ljudi. Šetača, roditelja s djecom, umirovljenika, nezaposlenih i svih onih koji su, iz bilo kojeg drugog razloga, u radno vrijeme, vani, na ulici. I ja sam jedna od njih.
Svaki dan, u isto vrijeme, tamo negdje između petnaest to jedanaest i jedanaest i četrdeset i pet, na istoj relaciji, nedaleko gradskog muzeja, nalazi se i zgrada u koju su se smjestile razne nevladine i ine “ine” organizacije,  među njima su Organizacija Crvenog križa Velike Gorice i Pučka kuhinja.
Prošećete li svakodnevno u tom smjeru, uskoro ćete početi prepoznavati jedna te ista  lica, s vrećicama u rukama, u kojima se nalaze plastične kantice raznih veličina, onakve u kakvima se na veliko prodaju senf ili marmelada, ovisno za koliko članova obitelji dobivaju ručak, kako idu u smjeru Pučke kuhinje.
Stepenice pred ulazom i pod ispred nje već su dobro izlizani od njihovih cipela. Nakon nekog vremena počet će vas i pozdravljati, jer, vide vas na svom putu svakodnevno. Velika većina njih su umirovljenici koji nakon tridesetak i više godina rada nemaju novac ni za hranu.
Mnogima od njih taj obrok je i doručak i ručak i večera. Kako namiruju ostale troškove, drugi je dio tog trilera. Neke je lako prepoznati. Na licu im mješavina nevjerice, razočaranja, rezignacije.
Neki drugi, dolaze pogleda uprtog u tlo. Još uvijek pokušavaju shvatiti zašto su ovdje. Skrivaju, na prividno mirnim licima, cijeli spektar neistraženih emocija. Dali su im, doduše drugi i treći mirovinsku stup, ali se drugi srušio kao kula od karata. Nitko nije rekao da će oni koji uđu u drugi stup biti prikraćeni za 25% svoje mirovine iz prvog stupa. A to nije malo. Lakše je isplaćivati mirovinu iz drugog stupa koja se piše dvoznamenkastim brojevima i daleko je od broja 100. A isplaćuje se umanjena za porez na koji onda umirovljenici imaju pravo povrata tek slijedeće godine.

Vjerojatno nitko od njih za radnog vijeka nije pretpostavljao da će se priključiti koloni onih za koje bi neki rekli da se svakodnevno bave zdravim aktivnostima. Šetnjom. Kažu, dobro je protiv zakrečenih vena, protiv kolesterola, osteoporoze. Blago našem Zdravstvenom, možda će uštedjeti na troškovima fizikalne terapije. Sada im je problem povećanje potrošnje antidepresiva i tableta za živce.

Druga kategorija su oni koji nikad u životu nisu imali priliku ili su je iz bilo kog razloga propustili ili prokockali. Podsjećaju na vremena o kojima je pisao Vjenceslav Novak.

Tu su i mlade majke koje dolaze po hranu za djecu, Bebi… ovo i ono. Pelene. I to sve da nam ne izumre rod naš. Upoznale su tu i druge, slične sebi, pa se širi klub prijatelja redovnih posjetitelja Crvenog križa. Djecu voze u kolicima kojima su se već vozile, sve dok nisu prohodale, a i poslije toga, neke druge generacije beba. Djeca još uvijek ne shvaćaju razloge zašto ovdje dolaze. I bolje da ne. Ne treba im odmalena ubijati nadu u neku bolju budućnost. Na povratku, oni veći, igraju se u prelijepom parku, skakuću oko Srebrnog cvijeta Europe.

E, sad, oni koji ne vide dalje od svog nosa, a nos im je dulji od onog koji je Carlo Collodi omogućio da dobri stari Gepetto isteše Pinocchiu, pitat će za one starije, pa kog su vraga radili tolike godine? Gdje im je sav onaj novac koji su trebali za radnog vijeka uštedjeti kako bi u starosti mirno živjeli? Potrošili ga. Potrošili ga na kredite kako bi kupili stanove. Kako bi izgradili kuće, školovali djecu. Čast svima onima koji su svojim poštenim i mukotrpnim radom sve to uspjeli i još uštedjeli.
Nisu svi bili članovi raznih Upravnih odbora čijim sastancima najvjerojatnije nikad nisu prisustvovali, ali im je zato na žiro-račun uredno sjedao njihov honorar.

Dovoljno je otvoriti bilo koje dnevne novine pa pročitati o čudnim poslovnim angažmanima, i gdje nam novac odlazi. Na WC školjke za čiju cijenu bi se  moglo namjestiti još dva – tri javna zahoda. Ne očekujte da će te tu pročitati sve. Oni koji ovdje dospiju su, kako ja kažem, “mali brodovi”, jer kad veliki brod tone, on sa sobom povlači puno onih koji su bili blizu njih. Ili su se ukrcali kako bi osigurali put u neku bolju luku. Ne kaže se zabadava – Ne ljuljaj brod. Pjesnički rečeno – Veliki brodovi i dalje mirno plove.

Evo, opet vidim one navedene na početku prethodnog odlomka. Otvaraju usta u čudu, upitno im se dižu obrve. Samo što nisu zaustili. Pa, dragi moji, vi koji ne vidite dalje od svog nosa, nabavite bolje “naočale”. Nisu svi ljudi imali jednake životne prilike, nisu se svi mogli školovati kako bi imali veće plaće, (da ne govorimo i o onim diplomama bez pozadine) nemaju svi ljudi bogatu rodbinu na selu koja im šalje meso, voće i povrće. Tu se ispričavam onima koji imaju rodbinu na selu a koja nije bogata. Nemaju svi zamrzivače prepune hrane koji bi bar šest mjeseci mogli hraniti cijelo stubište od dvadesetak stanova.

Slažem se, nije nam svima dano jednako živjeti. Mislim, jednako dobro, ma što to dobro nekome značilo, jer, kriteriji su vrlo različiti, od pojedinca do pojedinca. Tja… Što je nekima mirovina, drugima je dnevni džeparac. A onda ti neki za sve krive svjetsku recesiju. Tako je lakše.

Naš zakon ima lijepo uređeno tko se i pod kojim uvjetima smatra socijalno ugroženim.

Vrijedi ga pročitati. Dvaput. Da budete sigurni. Da se niste zabunili. Ne treba ljudima davati, da se ne bi slučajno navikli na nerad, pa više ne bi htjeli raditi na obećanim i nepostojećim radnim mjestima.

A slijedeći dan će se na TV-u i novinama pohvaliti kako je povećanjem PDV-a ušteđeno milijun i nešto kuna, da bi minutu nakon toga rekli kako je nedavno investirano «toliko i toliko milijuna kuna» u neki veliki kulturni projekt, koji se, doduše, putem, u transportu, nesretnim slučajem raspao pa nije nikad ni stigao na odredište‚ popravak bi koštao i više od samog projekta. Pa si vi mislite. Nemam ja ništa protiv kulture. Naprotiv. A taman toliko je nedostajalo mirovinskom «za usklađenje» mirovina. Ne znam doduše o kakvom se usklađenju govorilo jer koliko vidim, kod nas je već odavno sve na ledu.

Znam, znam, ni u kojem državnom uređenju nisu svi imali niti će imati jednake uvjete. Normalno. Nisam toliko glupa. Ali računi i dalje stižu. Krediti uzeti u neka malo bolja vremena, struja, grijanje… itd. Banke šalju opomene. Ljudi se zadužuju da bi preživjeli, nemaju odakle vratiti, ostaju bez stanova i kuća za koje su godinama radili. Istovremeno, neki drugi, ma sljemenskim proplancima, bez valjanih dozvola i na zelenim površinama, grade vile čija se vrijednost broji sa šest ili više nula.

Eto, vraćam se onima koji se svakodnevno mogu sresti na tom, ranije spomenutom putu. Svi idu u istom smjeru. Po stazi vrste koja je po svim zakonima evolucije, trebala već odavno odumrijeti. Kategorija Socijalno ugroženih. A ona se ne da i ne da. Naprotiv. Gora je od mutiranog virusa. Čudna neka sorta, složio bi se s tim i slavni Darwin kojeg su najprije priznali pa opovrgnuli. I to nekoliko puta. Kako je kome u kojem trenutku odgovaralo. Pa iako su svi  socijalno ugroženi pretvoreni u brojeve i statistiku, svi oni imaju svoja imena i lica.

Na sve moguće načine pokušali su im oduzeli ljudsko dostojanstvo i pravo na rad. Povećavali im broj radnih sati (ne onima za i protiv Darwina), smanjivali primanja, onda su smanjivali broj sati, i napokon podijelili im otkaze. Prodali im radna mjesta. Novih nema. Niti za njih. Niti za njihovu djecu. Ne za obične smrtnike. Samo za one neobične. I ta je nova kategorija mutirala i nikako da se nađe pravo cjepivo.

Izašli su ljudi na ulice, i nezaposleni i oni drugi, uzeli transparente u ruke, traže da im se vrati oduzeto, tiho su prosvjedovali. Nje upalilo. Neki su pokušali biti glasniji, neki su počeli vikati. Ništa.

Onima koji su ih trebali čuti, organi sluha namješteni su na neke krive frekvencije, iliti, da koristimo naš jezik, valne duljine. O vidu da i ne govorim.

Jer, kako na moje čuđenje i zgražanje kaže jedan od gradskih “poglavara” koje se još uvijek može svakodnevno sresti na ulicama našeg grada: Kakvi su to ljudi koji za svog radnog vijeka nisu uštedjeli bar 100.000 Eura?
I … evo nas opet na početku priče. Tamo su gdje završava uvod ove priče – pred vratima pučke kuhinje.