UZROCI PROPASTI HRVATSKE DRŽAVE

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Nakon što je odluka pala, a strasti se donekle smirile, potrebno je osvrnuti se i ukratko analizirati uzroke i razloge donesene odluke dijela hrvatskog naroda, odluke koja je rezultirala gubitkom suverenosti i nezavisnosti tj. propasti i padu hrvatske države.

Scenarij koji se na nelegitimnom referendumu odigrao u RH već je 2002 godine nagovijestio Edo Pivčević. On je već tada ukazivao na stvarne ciljeve Zapada, na stvarne ciljeve neoliberalizma i neoliberalnog kapitalizma. Ukazao je da je njihov stvarni i veliki interes potkopavanje nacionalnih država kako bi time ostvarili svoje interese.

On je između ostalog te godine istaknuo, da kapitalističke korporacije ulažu golema sredstva da potkopaju i diskreditiraju lokalne nacionalne pokrete i miniraju samu ideju nacionalne države kao zastarjelu, fašistoidnu evocirajući strahotna nedjela počinjena u modernoj povijesti u ime obrane nacionalnih interesa. Ono što je zanimljivo jest da one u tome danas nalaze spremne saveznike na ljevici, među komunistima, neoliberalnim internacionalistima i humanistima koji instiktivno odbacuju svaku ideju nacionalne zavičajnosti. Stvara se tako neka vrsta ujedinjene fronte između ljevičarskog internacionalizma i globalističkog kapitalizma, koji oboje vide u nacionalizmu svojega glavnog neprijatelja. Doista nakon propasti sovjetskog imperija to je bila i ostala glavna značajka političkog života u bivšim tzv. Socijalističkim zemljama.

Dojučerašnji komunisti, koji su prije žestoko napadali kapitalizam, sada su iznenada postali najgovorljiviji zagovornici kapitalističke privatizacije te zajedno s međunarodnim korporacijama biju bitku protiv nacionalista, koji su postali glavni izvor otpora protiv rasprodaje nacionalnog bogatstva. Ta novootkrivena međusobna ljubav između međunarodnih korporacija i bivših komunista ide tako daleko da kapitalističke korporacije financiraju te bivše ljevičare, stranke i pojedince, kako bi pomogli njihovu kampanju protiv svih manifestacija nacionalne posebnosti i pokušaja da se nacionalno gospodarstvo zaštiti od stranih poduzetnika i financijera. Njima je u interesu potkopati nacionalnu državu.

Upravo takav scenarij, o kojem je E. Pivčević govorio 2002 godine, potpuno se ostvario u RH i to na najtragičniji način gubitkom države. Bivše komunističke strukture u RH postale su gorljivi ideolozi neoliberalizma i globalizma, glavni protagonisti privatizacije i rasprodaje, glavni protagonisti potkopavanja i u konačnici rušenja hrvatske države. Te strukture postale su hrvatskom elitom i strateški su dobro rasprostranjene u ekonomiji, u politici, u medijima u kulturi. ..One jesu glavni uzrok pada i propasti hrvatske države, ali nisu i jedini.

Ako krenemo redom onda je vidljivo da je većina političkih aktera i stranaka, većina medija, intelektualnih zajednica i pojedinaca također podržala ulazak RH u novu integraciju i da su se k tome gotovo svi vrhovi hrvatskog društva identificirali s novim neoliberalnim sustavom, koji se vodi motom da je bogatstvo apsolutno pravo raspolaganja bogate manjine, da je najbogatiji i najsposobniji i najpametniji  te da mu je time dana sloboda da bogatstvo upotrebljava za dominaciju nad drugim ljudima.

Kad se i Katolička crkva identificirala s takvim sustavom i podržala ulazak RH u takav sustav i zajednicu bilo je jasno da će narod ponovno biti prevaren, a hrvatska država, nakon kratke dvadesetogodišnje samostalnosti, doživjeti svoju propast. U toj njenoj propasti Katolička crkva, po većini svojih biskupa i nadbiskupa,  debelo je sudjelovala.

Što je s referendumom još izišlo na vidjelo ??

Referendum je pokazao ono o čemu određeni pojedinci već godinama govore i pišu, a to je da je u Hrvatskoj na snazi totalitarna vladavina i stanje diktata. Pokazao je da je sloboda mišljenja u Hrvatskoj ukinuta, što potvrđuje tu konstataciju, a pošto je sloboda mišljenja i njegovo slobodno izražavanje u vrlo uskoj vezi sa slobodom medija, bez kojih se ne može realizirati pravo slobodnog formiranja javnog mišljenja, to jasno daje za pravo onima, koji već godinama ponavljaju, da mediji u Hrvatskoj nisu slobodni.

Referendum je potvrdio da u Hrvatskoj nema potrebne javnosti koja je svima dostupna i u kojoj se formira javno mišljenje, da nema objave javnih kontroverzi i mnogostrukosti različitih mišljenja. Kao i u sve ostalo vrijeme i u vrijeme referenduma  umjesto informacija građanima se servirala poluistina, laž, dezinformacija i obmana. Na snazi je bilo selektivno širenje informacija koje je bilo usmjereno na zaštitu i promicanje ideja i interesa elita na vlasti, što je jasno potvrdilo poznatu činjenicu da su mediji pod utjecajem udružene političke i financijske oligarhije i da su kapital i politika uspostavili potpunu kontrolu nad medijima, da se izravno miješaju u formiranje programa na medijskom prostoru i da svi oblici javne komunikacije podliježu regulaciji.

Time su kampanja i referendum izišli iz okvira demokratskog postupka, a sami postupci vladajućih elita su time nelegitimni postupci.

Referendum je pokazao kako su neslobodni mediji također važan čimbenik koji je uzrokovao propast hrvatske države, ali i činjenicu da je u Hrvatskoj premalo slobodoumnih i hrabrih novinara, kao i potvrdu nerada i nezalaganja HND-a za slobodu medija u Hrvatskoj. Ta ustanova godinama zatvara oči pred stanjem neslobode i na osnovu toga se može opravdano postaviti pitanje, kome ta ustanova zapravo služi i koja je uopće njena svrha??

S referendumom je na vidjelo izišla i potvrda kako je veliki dio hrvatske inteligencije, pa i veliki dio one do jučer nacionalno opredijeljene, u svojoj biti ropskog, služničkog i oportunističkog karaktera. Hrvatska inteligencija u svojoj većini podržala je nešto nečovječno, podržala je nešto što ograničava slobodu čovjeka i naroda, podržala je ono što osiromašuje, izrabljuje porobljava, a sve to zbog kukavičluka, ili osobne sigurnosti, privilegija , lagodna života i sklonosti diktata.

Služnički, ropski i oportunistički karakteri uložili su i ovaj put sve svoje sposobnosti kako bi zbog takvih sebičnih interesa srušili ideju samostalne hrvatske države.

Referendum je pokazao da je kulturna sfera hrvatskog društva u većini i u filozofiji i u znanosti i u umjetnosti samo instrument i moćno oružje u rukama udružene političke i financijske oligarhije.

Najjasniji primjer tome je HAZU, do jučer Strossmayerov JAZU, a sutra već moguće EAZU, uvjetno o tome hoće li tu instituciju ubuduće uzdržavati europska oligarhija.

Ideji nove integracije i novog ropstva dala je HAZU bezrezervnu podršku. Bio je to svojevrsni vjetar u leđa vladajućima i nositeljima ideje novog okvira i to pred sam kraj kampanje, kad je bilo najučinkovitije. Nije teško proniknuti u razloge takvog njenog stava, stava i opredjeljenja za interese udružene oligarhije, a protiv interesa hrvatskog naroda.

Po podacima do kojih sam uspio doći u kriznoj 2010 godini na svakog njenog člana potrošeno je više od 400 tisuća proračunskih kuna. Te godine akademija je ugrabila ukupno 66 milijuna kuna iz državnog proračuna, vjerojatno isto toliko, ako ne i više  i svih ovih godina. Zauzvrat šute o svim kritičnim pitanjima društva i bezrezervno služe i podržavaju svaki stav i svaku ideju.

Zato ne stoji današnje opravdanje i izlika nove nedemokratski izabrane i nelegitimne vlasti, kako se povećavanjem PDV-a spašava državni proračun sve dok se iz proračuna izdvajaju sredstva kako bi se hranili parazitizmi.

Referendum je pokazao i pravo lice nasljednika siromašnog apostola Petra .

Već je odavno jasno da Katolička crkva u Hrvata ( čast iznimkama ) ne služi Onome čija su načela pravda i pravednost, sloboda i jednakost, moral i etičnost, jer da zdušno, hrabro i beskompromisno služe, tada bi u hrvatskome društvu svega toga i bilo, a svega toga nema, jer služe onim bogovima čija su načela nepravda i nepravednost, ropstvo i nejednakost, nemoral i neetičnost. Služe udruženoj oligarhiji, a ne Bogu i služeći oligarhiji niti ne mogu služiti Bogu, jer ne može se služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. ( Luka 16,13 ).

Da služi lažnim bogovima govori činjenica da je Katolička crkva u Hrvata rijetka oaza blagostanja u osiromašenoj domovini, koja se kao takva državnoj tiraniji ne zamjera, a niti se tiranija zamjera njoj i takvo stanje će trajati onoliko dugo, dok se iz državnog proračuna, toj oazi blagostanja , redovno bude svake godine slijevalo približno 300 milijuna kuna.

Zato je Crkva u Hrvata jedna poslušna i disciplinirana ustanova, zato iskazuje posvemašnju nebrigu za interes naroda i pojedinca, zato ne slijedi autonomni put slobode, zato ne dovodi u pitanje ovaj neoliberalni sustav koji je potkopao i na kraju dokinuo hrvatsku državu uz blagoslov nje same.

Supstancijalnom razaranju hrvatske države i njenom nestanku uzrok je i Katolička crkva u Hrvata, a razloga tome, između ostalog, ima tristo milijuna. Ne samo hrvatsku državu, već i  samu sebe crkva, takva kakva jest, supstancijalno tj. u svojoj suštini, biti, stvarnosti i zbilji razara.

Referendum je na vidjelo iznio i svu slabost nacionalno orijentiranih snaga. Pokazao je da određene pojačane aktivnosti određenih grupa i pojedinaca u zadnjim godinama nisu bili dostatni za uspjeh spram udruženog kapitala i bivših komunista, te da ta nastojanja nisu i ne mogu prikriti nerad i loše upravljanu desnicu svih ovih dvadeset godina.

U svih ovih dvadeset godina u kontinuitetu nije bilo dovoljno vatre, požrtvovnosti, idealizma i revolucionarstva, stalne požrtvovnosti, stalne borbe, nije bilo jasne orijentacije i žrtvovanja ideji.

Nije bilo ćutila i snage za uspjeh, nego samo za uspjeh ove ili one osobe, a na takvoj ideologiji padaju ideje. Na takvoj ideologiji morala je propasti  i ideja hrvatske državne i narodne slobode.

Jalovost, beskrvnost, bezidejnost, razjedinjenost i posvađanost rezultirala je jačanjem, a u konačnici i uspjehom ideja zablude, koje su dovele do nove tragedije i neuspjeha.

Zato velika odgovornost za gubitak države leži na hrvatskoj desnici i onima koji su njom u ovih dvadeset godina upravljali.

Uslijed pomanjkanja snaga i ideja ni narod nije bio u mogućnosti razviti ona ćutila i snage da bi uspjela ideja očuvanja slobode.I zato je narod, iako u manjinskom broju, na referendumu slijedio put oportunizma i idejnih zabluda. Ali ne i iz samo tog razloga.

Hrvatski čovjek danas nema i ne može imati osjećaj barem malog, ili minimalnog životnog zadovoljstva, ispunjenosti i sreće iz razloga, jer on ne može zadovoljiti elementarne životne potrebe. Mnogi obespravljeni, osiromašeni, prevareni i gladni perspektivu i izlazak iz takvog stanja nisu više vidjeli u hrvatskoj državi i njenim institucijama, već u novoj integraciji, jer se nadaju povoljnim kreditima, kakvom takvom poslu u zemljama EU-a . Nadaju se kori kruha pa makar i u statusu sluge ili roba. Na što je danas hrvatski čovjek spreman govore riječi jednog radnika brodogradilišta od prije pola godine : Prodajte me komu hoćete samo da imam za koru kruha.

Upravo to govori da su se mnogi zgrozili sami nad sobom, da su zamrzili svoju državu i ideju svoje države, vjeru u sebe i svoju slobodu, što je u konačnici i bio cilj, kako bi se s narodom moglo upravljati kud se i kako hoće u čemu se i uspjelo.

Za novu integraciju glasovali su i mnogi željni slobode, vladavine prava i demokracije s nadom da će Europa biti onaj čimbenik koji će sve to oformiti i ostvariti.

Ali krivo je to shvaćanje, jer za Europu je dovoljno da u nekoj zemlji postoji pravo organiziranja većeg broja stranaka, što se te stranke natječu na redovitim izborima i što postoji opće aktivno i pasivno pravo glasa. Globalni EU kapitalizam ne nameće više od minimalistički koncipirane demokracije koja se preferira više iz suštinskih razloga . Ono što je za EU i globalizam značajno je globalni obuhvat tržišta kao polja konkurencije, plasman i profitabilnost investiranja. Za njih je potrebna liberalizacija i uklanjanje političkih barijera, ali ne i demokratski sistem vladavine u svakoj zemlji. Za to ćemo se , ako to želimo, morati izboriti sami, no preduvjet tome je vlastita država, tako da tko želi slobodu mora raditi i na tom preduvjetu.