SA ZAGORKOM U HELSINGBORGU

Bili smo na Seminaru žena u Helsingborgu, na jugu Švedske, u organizaciji HKSD Croatia iz Helsingborga i uz pokroviteljstvo Saveza hrvatskih društava Švedske.

prilog: Sonja Breljak

Berlin-Helsingborg/ Bilo je to upravo na današnje jutro prošloga tjedna. Probudila sam se vrlo rano, no oko mene ništa nije sličilo na moj dom a niti pogled vani nije otkrivao poznato obzorje i drvored u mojoj berlinskoj ulici. Što nije niti čudno jer sam večer prije, točnije nekoliko minuta nakon ponoći iz Berlina stigla u Helsingborg.

Helsingborg?! reći ćete. Otkud sad to? I gdje je uopće taj grad? Eee, to niti ja ne bih znala da se tamo s jeseni 2011. godine ne zaputih put Helsingborga u Švedskoj prateći članove Zavičajnog kluba Brođani i Hrvatske zajednice Berlin koji krenuše na turnir u kartaškoj igri Bele i u prijateljsku posjetu Hrvatskom kulturno sportskom društvu Croatia Helsingborg, osnovanom 1979. godine.

Najljepše me uspomene vežu za taj posjet, obišli Helsingborg a putem i Kopenhagen u Danskoj, upoznali drage, aktivne i susretljive ljude. Još se sjećam kako bijasmo fascinirani, pozitivno iznenađeni informacijom kako su članovi Croatije iz Helsingborga sami, svojim rukama izgradili svoj klub na iznajmljenom zemljištu, ne bojeći se odgovornosti koju nosi, u te svrhe podignuti kredit…

Taj lijepi doživljaj iz 2011. godine ostao u dubokom sjećanju, bez nekih intenzivnih kontakata s našima u Švedskoj ali ipak s ponekim slovom, tekstom, najavom i pažnjom na ono čime se bave, što rade. Primjetih i kako su na prošlim sportskim igrama iseljeništva u Zagrebu sudjelovale i tri članice Croatije iz Helsingborga i osvojile i zlatne medalje u boćanju. Sad znam, bile su to Anđelka, Ana i Tonka.

Eto, upravo radi riječi i poticaja jedne od njih, Tonke Frodlund, tajnice HKSD Croatia iz Helsingborga, završih prošloga tjedna u Švedskoj. Naime, tamo s kraja svibnja Tonka mi napisala sljedeće:

“Znaš da pratim šta objavljuješ i vidim da imaš široki spektar. Mi u Švedskoj organiziramo svaku godinu seminar žena, pa nas zanima imate li možda neka temu koja bi bila od interesa baš za nas žene izvan domovine?”

“Mislite neku određenu osobu s portala?, pitam i već razmišljam tko bi bio pogodan kao gost Seminara žena.

“Ne, ne”, odgovara Tonka, “mislimo tebe”.

I tako, na moju ponuđenu temu, Tonka mi odgovorila s “volim te” a ja se radi toga odrekoh ponuđenog honorara.

–Tako i treba, veli i moj suprug, to su naši.  Ovo “naši” kao da nam označava rodbinsku vezu, što mi jedni drugima u iseljeništvu, na neki poseban način i jesmo. Možda upravo to objašnjava svu toplinu i gostoprimstvo s kojim me dočekaše i kako sam se ja osjećala u Helsingborgu. No, krenimo redom.

Dakle, u organizaciji Hrvatskog kulturno sportskog društva Croatia Helsingborg, a pod pokroviteljstvom Saveza hrvatskih društava Švedske organiziran je od 20. do 22. listopada, već tradicionalni Seminar za žene. Prema programu, Seminar sadrži vrijeme druženja, upoznavanja, zabave, kao i radni, tematski dio. Ja ponudih temu koja se organizatorima jako svidjela: “Uloga suvremene žene u iseljeništvu u svjetlu 150. obljetnice rođenja slavne Marije Jurić Zagorke.”

Radi te teme i unutarnjeg, novinarskog poriva (“Otkud ti motivacija”, pita me suprug radoznalo.) sjedoh na autobus u Berlinu u četvrtak u podne i nakon 12 sati, što vožnje cestama Njemačke, Danske i Švedske a što ploveći brodom preko Sjevernog mora između Njemačke i Danske, stigoh ravno u Helsingborg, skoro u minutu točno prema redu vožnje. Moja domaćica, Tonka Frodlund čekala me je na stajalištu te sam nakon vožnje od nekoliko minuta do njena doma, već nakon pola sata bila u krevetu, hvatajući potreban san za novi dan.

Dakle, eto me u Helsingborgu koji “izlazi” na Baltičko more, gradu s oko 115 tisuća stanovnika, drugoj po veličini luci u Švedskoj. Ako sam putujući i izbjegla najavljeno nevrijeme i orkanski vjetar, dočekalo me to u Helsingborgu. Cijelu noć je puhalo i vjetar i kiša udarali u prozore, a takav je, vjetrovit, osvanuo i novi dan. No, on nije spriječio dolazak, a bome niti dobro raspoloženje, sudionica seminara. Tog prvoga dana pristigle su žene, članice ovdašnjih hrvatskih društava iz gradova: Malmö, Värnamo, Gislaved, Göteborg, Västeras, te domaćice iz Helsingborga. A puno su učinile, puno posla obavile organizatorice, članice Croatije iz Helsingborga. Priredile su večeru, pa doručak, ručak i večeru, pa opet doručak, te smještaj za četrdesetak sudionica Seminara. Uredile su dvoranu vrlo praktično i u razne svrhe primjenjivo s vrlo malim preinakama, pripremile su pravo brdo izvrsnih kolača, pita. Njihova specijalistica za pite, Anđelka Ladan, održala je pravi mali tečaj o spravljanju kora za pite, njena umijeća ne bi se postidjeli niti vrhunski kulinarski znalci.

Osim druženja i uživanja u ukusnim, domaćim jelima, drugoga dana je upriličen i pravi kviz znanja “Koliko poznajete Hrvatsku?”, te se samo čulo šuškanje i pitanja “Koja je najduža rijeka, najviša planina, gdje je otkrivena Baščanska ploča”, i slično. Bilo je zabavno i zaplesati i zapjevati i poigrati. A bilo je zanimljivo i upoznati se između sebe, čuti koliko je tko dugu u Švedskoj, čime se bavi, u kojem klubu je aktivan, od kad sudjeluje na ovakvim susretima.

Iz ovog upoznavanja saznali smo da se ovakvi susreti žena organiziraju od 1984. godine. Organiziraju se u raznim gradovima Švedske, s tim da su posljednja dva održana u Helsingborgu. O razlozima tog dvostrukog domaćinstva nepotrebno je i tragati jer ekipa koja je pripremala ovogodišnji susret, učinila je to savršeno. Gdje će susret biti dogodine, ne zna se. Čuli su se i glasovi kako sredstva za budući Seminar žena u trenutku nisu sigurna jer se čeka odluka švedskih vlasti o mogućem daljem (ne)financiranu etničkih udruženja, Saveza, a time i klubova na razini Švedske. Kako god bilo, žene su izrazile uvjerenje i stavove o potrebi ovakvih seminara i odlučnost održavati ih i u budućnosti.

Bilo je ugodno slušati te angažirane, kreativne i nadasve vrijedne, te divne žene, od kojih su neke u Švedskoj od početka šezdesetih godina a neke od prije koju godinu. Njihova energija pristajala je uz temu i predavanje drugoga dana: “Uloga suvremene žene u iseljeništvu u svjetlu 150. obljetnice rođenja slavne Marije Jurić Zagorke.”

Znate već kakve su te novinarke kad se “dočepaju” mikrofona. Tako i ja. Zaokupih pažnju slušateljica kao da su u školi. Pročitah im i moju priču “Ne plači, Marija”, u kojoj “spavaju” tri generacije žena moje obitelji, svaka na svoj način dodirnuta ratom, slomljena a jaka. Ispričah im i Zagorkinu priču, listajući za njih mrežno izdanje knjige “Kamen, znamen, plamen”, što ga je u svibnju njoj u spomen a u povodu 150. obljetnice rođenja, objavilo Društvo profesora hrvatskoga jezika i OŠ. Marija Jurić Zagorka Zagreb, a uredile Sanja Miloloža, draga suradnica Glasa i usudila bih se reći, moja prijateljica, i njene kolegice Melita Horvatek Forjan – Sanja Bosak.

“Ono svjedoči o tome kako Zagorka danas snažno živi u hrvatskim školama, ali i općenito hrvatskom kulturnom prostoru koji joj u njezino vrijeme nije dao zadovoljštinu ni priznanje za silan trud i talent koji je darovala hrvatskoj čitateljskoj publici, hrvatskomu puku“, riječi su Sanje Miloloža koje nam poslužiše kao osnov predstavljanja u Helsingborgu

“Nevoljena kao mala, nevoljena tijekom života, iskorištavana, preširoke ruke, ali predobra i „ pre iznad“ a da ne bi nevjerojatnom svojom snagom mijenjala svijet u koji bijaše uronjena, silnom je enegijom gradila samopouzdanje koje joj je u najdubljem kutku bića nedostajalo zbog nanesenih rana gruba okružja: pretočila ga je u svoje slavne junakinje koje su sve redom ljepotice, Hrvatice, značajne, moralne vertikale. Onakve kakva bijaše Zagorkina duša.”, piše prof. Miloloža. A meni se dok govorim o Zagorki i njenom vremenu, te našem vremenu danas, učinilo kako preda mnom sjedi, ne jedna, već četrdesetak Zagorki. I nisam pogriješila. Osjetilo se to i po postavljenim pitanjima, po poznavanju njenih djela i likova, po tvrdnjama kako se “Zagorka” stvara u obitelji i društvu, kako je potrebna još veća povezanost i solidarnost samih žena.

Iznesoh im brojne primjere, životna i radna iskustva koja jasno govore kako posla na osvješćivanju i ostvarenju prava žena, još ima. Predstavih divne primjere kreativnih i jakih suradnica Glasa: Slavica Jurčić iz Slavonskog Broda, mama koja opisuje borbu za što normalniji život sina s dijagnozom autizma, Sandra Marelja Muić iz Zadra, ta jaka koja se bori s karcinomom spremna uvijek i drugima pružiti ruku, Mirela Marasović koja je kao dijete preživjela progon iz Njemačke i u nju se vratila kao socijalna radnica na pomoći potrebnima i najslabijima, Lada Franić, neumorna i beskompromisna profesorica hrvatskoga jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, autorica poučnih i kretativnih slikovnica za djecu, Elizabeta Kopić, divna humanitarka berlinskih Brođana sa šezdesetgodišnjim gastarbajterskim stažom, Bosiljka Schedlich, dobitnica najvišeg njemačkog priznanja za organiziranje i osnivanje udruge i institucije u Berlinu koja pomaže izbjeglima iz ratnih područja…

Iseljenice su mijenjale svoje svjetove u drugom svijetu te takve promijenjene, usklađene s velikim gradom i državom, drugim jezikom i kulturom, nisu više odgovarale malim i uskim kalupima iz kojih su dolazile. Prerasle su ih, prelijevale se svojom snagom i energijom preko rubova, poput Zagorke. Sve i odreda, bile u mlađim, srednjim ili poznijim godinama, krasi iznimna energija, sposobnost, volja i kreativnost.

Radujući se pitanjima i diskusiji na temu, tijekom predavanja ponudih i dvije pjesme i jedan sindikalni slogan. Jedna je pjesma naše suradnice Zvjezdane Čagalj naslova “Pobjedna” a drugu, napisanu i uglazbljena u Zagorkinu čast, donosim i ovdje. A važni, sindikalni i na borbu žena primjenjivi slogan je: “Tko se bori može izgubiti, tko se ne bori već  je izgubio!”

Hvala Helsingborgu, HKSD Croatia, hvala svima koji su i mrvicu pridonijeli da susret bude uspješan i moje upoznavanje grada lijepo i potpuno (ostavila sam dio srca kod vas). Imena angažirana na organizaciji seminara (uz Tonku Frodlund i Anđelku Ladan) su: Kristina Oletić, Ljubica Barišić, Sanja Ivaković, Marija Katinić, Irena i Anđela Čeliković, Jasna Mrkoljić i drage, koje su mi, iako umorne od priprema i organizacije, pokazale grad: (uz Anđelku i) Lina Pikot, Manda Karlović i Ana Marušić koja nije odustala sve dok u nedjeljno popodne zajedno ne stigosmo na misu na hrvatskome jeziku i zapjevasmo na korama, ugostila me u svome domu, podarila vječnu ružu na dar, rad njenog talentiranog Tonija i smjestila u autobus za Berlin.

Na koncu, nadam se i da je tema koju im donesoh ispunila očekivanja sudionica, posebno i organizatorica iz Croatije, Helsingborg, čija se i vrlo aktivna predsjednica, dobrim dijelom “kriva” za sve ostvareno, doživljeno i gore opisano, zove poput Zagorke – Marija Jurić! Koje li slučajnosti (ili, slučajnosti i nema?!)!

POSEBNO OSOBNO – MARIJI JURIĆ ZAGORKI ZA 150. ROĐENDAN

tekst: Sanja Miloloža
glazba: Marko Jašek

Kao plemkinja odrasla si
u tužnim mrkim danima
Pseudonime rabila si
Da sakriješ se znanima

Obzor ti je, znam, bio dom,
a sužavali su ti horizonte
romane si davala, drame po svom,
orlice s krilima dronte

DAROVITA ZAGORKA,  S RUHOM KAKVA MOMKA
PLEMENITA ZAGORKA, SUDBINA JOJ GORKA
NAŠA DRAGA ZAGORKA, PISALA JE VRLO VJEŠTO
HRABRA MALA DJEVOJKA, ODUVIJEK JE BILA NEŠTO

POSEBNO, POSEBNO, POSEBNO, OSOBNO…

Kao Zagorka stvarala si,
mnogo redaka za prava, slobode
Hrvatske, žena i čovječnost…
Kamo sada riječi nas vode?

A znate li, dragi čitatelji,
Što biste sad iskreno htjeli?
Sa Zagorkom budite prijatelji
I rastite. Fata libelli.