piše: Snježana Rakar
Jutros sam ustala u pet i krenula na aerodrom. U to doba moje tijelo već hoda, ali duša još iz kreveta viče: „Samo još pet minuta!“
Na benzinsku ulazim kupiti kapučino.
Čovjek me pogleda i kaže:
„Šta hoćeš?“
Takvim tonom da sam na trenutak zaboravila jesam li došla po kavu ili smo se dogovorili obračunati iza benzinske.
„Jedan kapučino, molim“, kažem oprezno, pa pomislim da sam ipak trebala običnu kavu. Da mu još i pravljenjem te pjene od mlijeka ne pogoršam raspoloženje.
Vraća mi kusur: „Evo.“
Ni osmijeha, ni „izvolite“. Pruža mi novac kao da predaje otkupninu.
I odmah se sjetim jednog studentskog dijela Berlina, gdje često pijem kavu. Tamo mi isto redovito kažu: „Šta hoćeš?“ Pa dobro, dijete, kapučino. Po tonu bih rekla da sam ti došla pokvariti dan, a ne ostaviti novac.
U početku me to njihovo „ti“ baš čudilo. Gledam mlado čeljade kojem mogu biti baka, a uz malo obiteljskog zalaganja uskoro i prabaka, i pitam se: kad smo nas dvoje prešli na „ti“?
Nas su odgajali drukčije. „Dobar dan“, „molim“, „hvala“, „izvolite“. Starijima se persiralo i ustajalo. Kad bi netko progovorio, znalo se „odakle je“ — kakav je odgoj ponio iz kuće.
Možda je to novi običaj. Možda utjecaj engleskog, tamo je svima „you“, pa smo ovdje svi postali rodbina. Samo što to obiteljsko zajedništvo nekako prestane čim u podzemnu željeznicu uđe baka koja jedva stoji.
Tad svi naglo dobiju važan posao na telefonu.
Uđe trudnica — nitko ništa. Uđe djed sa štapom — nitko ništa. Toliko se predano gleda u ekran da bi čovjek pomislio kako upravo koordiniraju transplantaciju srca.
Sjećam se, još kad sam bila dijete, jednog dječaka u autobusu koji nije htio ustati starijoj osobi. Umalo se cijeli autobus digao na njega. Toliko su svi graknuli da je izgledalo kako će mu, ako odmah ne ustane, pomoći da ustane.
Mislim da je i dan-danas traumatiziran. Taj vjerojatno ustaje čim autobus stane, za svaki slučaj.
Naravno, ima divnih mladih ljudi, kao što je i u naše vrijeme bilo nepristojnih. Nismo ni mi svi izašli iz škole bontona. Ali imam osjećaj da se nekad pristojnost ipak očekivala. Danas joj se ugodno iznenadimo.
A onda pogledam malu djecu u kolicima. Još nose pelene, još ne znaju reći ni što ih boli, ali već drže telefon i prstom biraju sadržaj.
Mi smo nekad plakali za mamom. Ovi će, bojim se, prvo za punjačem.
I tako, što sam starija, sve češće pomislim da ne bih poželjela ponovno biti mlada u ovom svijetu. Jedino bih naručila nova koljena i kralježnicu, da mogu prošetati bez zvučnih efekata.