LJUDI ILI POTROŠAČI

piše: Armin Pohara
Gdje god se okrenem, vidim nezadovoljne i nesretne ljude. Nezadovoljni su svi …i to sa razlogom. I sebe ponekad uhvatim, kako sam mrzovoljan, čangrizav i sve mi smeta. Osjećaj neslobode uvukao se pod kožu kao kakav instalirani čip i stalno imamo osjećaj stresa, nepravde I bespomoćnosti. No kada pokušamo objektivno sagledati razloge toga …svi se počnemo razilaziti u najsitnijim i najzamračenijim stazama i bespućima.
Uzmimo mene za primjer: Živim u lijepoj trosobnoj kući u Floridi …u kući koju sam zidao sa svojom ženom po našoj mjeri i snovima. U relativno skromnoj eriji gdje žive obični ljudi i radnici, ali po našoj želji, ukusu i dubini džepa. Oduvijek sam tako želio, od kada sam silom neprilika otišao iz svoga grada i svoje radničke ulice.

I svoje zemlje!

Kuću smo napunili svime i svačime. Imamo dva auta, jer je ovdje u Americi to nužda a ne luksuz. Imamo dvije kupaone, dva televizora, dva kompjutora, dvije mačke i dva radna mjesta. Imamo lijepo malo dvorište gdje smo si napravili bazenčić i mamo i mali vrt u kojemu zadovoljavamo svoje iskonske seljačke nagone.

Frižider nam je puniji nego što je to ikada bio. Reklo bi se prava idila.
Na trenutak smo bili sretni i zadovoljni dostignutim, ali smo vrlo brzo shvatili da mi zapravo ne posjedujemo te sve stvari, koje su uglavnom neophodne. Sustav je postavljen tako da ako hoćeš raditi, moraš imati auto jer ovdje se bez njega nigdje ne stiže. Moraš imati i kompjutore jer sada poslodavci sa nama razgovaraju putem e-maila.

Jučer me nazvao šef i pita me jesam li dobio poruku, na e-mail, bez obzira što smo zajedno radili osam sati. Nije mi to mogao reći direktno u lice, pa čak ni na telefon kad je već nazvao …ne …bože sačuvaj, jer sada su nova pravila KOJIH SE SVI MORAMO STROGO PRIDRŽAVATI

Ne krivim ga jer znam da je i njemu tako naređeno.

Direktna komunikacija postala je neozbiljna i neprofesionalna.

Što hoću reći da jest …da zapravo sve te stvari posjeduju nas i mi smo postali njihova svrha, a ne obrnuto.

Predmeti, stvari, igračke i većina suvremenih proizvoda u strašnoj su potrazi za svojim potrošačima. U toj potrazi i trci uloge su se zapravo potpuno promijenile. Prave vrijednosti su postale te …do jučer ne pretjerano potrebne i suvišne stvari, dok je naš život i postojanje sveden na ulogu stalnog potrošača. U tom začaranom krugu sustava vrijednosti koji nam je nametnut mi smo zapravo postali roba koja traži vlasnike. Postali smo ROBA za svoje (nečije) VRIJEDNOSTI!

A prave vrijednosti smo mi, svako od nas na svoj način u ovom veličanstvenom čudu života. MI sa svim svojim nesavršenostima i zabludama, sa svim svojim srećama i nesrećama…MI smo još uvijek daleko vredniji od svih tih stvari koje smo sami smislili i napravili.

U krajnjoj suštini ove nametnute igre mi čak i plaćamo svoje poslodavce kako bi mogli raditi, i još smo im pri tom i veoma zahvalni. Dakle sami smo prihvatili, a ponekad i potpisali, ovakav sustav vrijednosti kao jedini i svoj. Mi smo jedina bića na ovom planetu koja plaćaju za svoj život i postojanje, pa čak plaćamo i svoje političare koje uglavnom mrzimo.

Pa kako ćemo onda biti sretni i zadovoljni, kada sve u nama vrišti i upozorava nas da nešto nije u redu.

Neko vrijeme ovaj je sustav čak i relativno funkcionirao dok sve te stvari i roba nisu počeli proganjati i jurcati nas kao pobjesnjele zvijeri, dok se ovaj potrošački sustav pretvorio u neku vrstu nove religije a novac BOG!

Onoga trenutka kada sam sve ovo do kraja shvatio ja sam na trenutak bio zaprepašćen i nesretan zbog goleme nemoći koja me obuzela, ali me je ubrzo spoznaja o ovome ispunila dubokim osjećajem oslobađanja i sreće.

Sada u trgovinu idem kupiti samo ono što mi zaista treba i što hoću, a na posao idem sa osmjehom ispunjenim tajnom sretnih ljudi. Oslobođen od potrošačkih lanaca i sustava lažnih vrijednosti, našao sam mir i balans i shvatio kako ti lanci i nisu lanci već običan svileni končić satkan od zabluda.

Spoznaja sama po sebi ne znači i promjenu svijeta oko sebe, ali je dobar korak u pravom pravcu, a to je da si uspio spasiti čovjeka u sebi i dao mu onaj pravi BOŽANSKI smisao.

Moć je još uvijek u našim rukama a sreća na dohvat ruke. Samo trebamo otvoriti oči i ponovo postati LJUDI a ne POTROŠAČI…