Zapis iz Berlina
piše: Sonja Breljak
„U dobrom si društvu. S ,Danicom‘ je surađivao i moj djed, Nikola Šop“, rekao mi je kolega novinar Adrian S. Kostré, kad mu spomenuh redovitu objavu mojih kratkih priča, zapisa iz Berlina u godišnjaku „Danica“. Porastoh koji centimetar nakon tih pohvalnih riječi.
Suradnja s „Danicom“ unijela je toplinu i neko ugodno iščekivanje u moj novinarski rad. Od brojnih priča koje zapisah tijekom jedne godine birala bih najljepše upravo za nju, moju daleku „zvijezdu“.
Udaljenost i život u drugoj zemlji „Danici“ su u mojim očima podarili ulogu domovine a našoj suradnji odnos nalik onom djeteta i majke. „Pričala“ sam joj o svom životu, o bližnjima, nostalgiji za ostavljenim i izgubljenim, otetim, o ljudima koje sretoh u iseljeništvu, njihovim mukama, problemima i radostima, prilagodbi i integraciji u drugoj državi, strahu od gubljenja identiteta daleko od domovine, zaboravljanju jezika očeva i majki, baka i djedova kod novih generacija…
I tako više od dvadeset godina u kojima smo uzajamno, i „Danica“ i ja rasle. Iz svake priče i godine izlazila sam s više iskustva, zrelijeg pripovijedanja, s puno emocija ali koje se više ne prelijevaju preko rubova već su uokvirene u tekstove u kojima je, novinarski rečeno, „riječima tijesno a mislima široko“.
„Danica“ nažalost posljednih godina ne stiže niti do mene u Berlin. A kad me netko upita: „Gdje možemo pročitati te tvoje priče?“, nisam imala pravog odgovora. Pa se ideja o objavi priča iz „Danice“ u jednoj knjizi, malo po malo gnijezdila u mom srcu i sazrijevala u mojim mislima. I eto je sad pred čitaljima! Zapisi iz Berlina objavljeni u „Danici“, svih 37 priča kroz dvadeset godina, tiskani su s početka 2026. godine u knjizi istoimena naslova kao ova priča – „Pisma Danici“.
Knjigu sam posvetila „mojoj raseljenoj obitelji“, točnije iseljenicima, životima i likovima koji su mi bili i ostali trajna inspiracija i motivacija, jer svi su iseljenici moji rođaci, obitelj.
Oko 37 mojih priča objavljenih u „Danici“ od 2005. do 2026. godine ruke je splela ugodna i raznolika ekipa. Nakladu povjerih Društvu svetog Jeronima, izdavaču godišnjaka „Danica“ koji je mojim pričama i dao dom i domovinu, raširio ruke i pružio toplu doborodošlicu kad je bilo najpotrebnije. Priče je uredila Zrinka Martinić iz Zagreba, recenzirao Adrian S. Kostré iz Berlina, pogovor napisala Marijana Šundov iz Splita, grafički uredila Sonja Smolec iz Velike Gorice, a naslovnicu i ilustraciju u knjizi osmislile su splitske slikarice Mirjana Berka i Nada Vučičić. Sjajna ekipa!
I evo nas sada, knjiga i ja, poput kakva pismonoše, prenosimo čitateljima moja „Pisma Danici“. Počeli smo u Berlinu, nastavili u Tisnom i Zadru, produžili u Helsingborgu na jugu Švedske, pa u Splitu…
„Kad bih morala neke od ovih priča posebno izdvojiti, to bi svakako bila nagrađena priča „Misto moje drago“, potom „Hvarska čipka“, zatim „Želim dijeliti ljubav“, onda „Korijenima“, neizostavno i „Nevjerojatna priča Jutte Melcher – Andrić“ i, konačno, moj favorit: „Pismo Gradu na Vuki i Dunavu“. Zacijelo ćete, kad pročitate sve ove zapise, pisma, molitve, priče, a pročitat ćete ih u dahu, poželjeti čitati još. I Danica će trebati novih priča i zgoda, a Sonja će biti tu da ih, ako Bog da, ispriča na svojstveni i originalni način – neposredno, iz prve ruke…“, piše urednica Zrinka Martinić u Predgovoru knjizi „Pisma Danici“.
I imala je pravo, evo nas opet zajedno. Nove priče, nova „pisma“, novi zapisi na putu su iz Berlina u Zagreb. „Kapam“ riječi i rečenice, emocije ponovo na stranice moje „Danice“ gdje su to činili i brojni znani i neznani više od stoljeća i pol prije mene. Puno mi je to značilo i toplo grijalo u vrijeme brojnih iseljeničkih zima. „Danici“ hvala da je topli dom i domovinu mojim riječima i osjećajima dala.