Štefica Vanjek
Noć je, tišina boli u ušima
svijeća za pokojnike dogorjeva,
misli se roje kao u košnici pčele.
Mnogo je mojih dragih gore
na nebeskim prostranstvima slobode,
sutra će promatrati nas smrtnike dolje
i tugovati s nama nad patnjama što pritišću
život nas smrtnika koji iščekujemo susrete.
Gledam to svjetlo što noć tjera,
mislima vidim te anđele kako šetaju
gore među zvijezdama i čuvaju me
raširenih krila i nasmiješenih lica.
Dobro su i to je najvažnije
dobro sam i ja, dok svijeća dogorjeva.
Svake godine iste misli, ista sjećanja
na dobra djela mojih anđela,
plamičak svijeće u stvarnost vraća
nostalgija uz tugu tad je još jača.
Šetajte anđeli, ja znam da ste tu
sutra će biti lakše hodati
u ovom okrutnom svijetu.